Postovi

Pula je prodana u turističko ropstvo

Slika
Bila jednom jedna šuma. U toj se šumi moglo šetati, graditi kućice, igrati istraživača, skupljati šiške i ostala dječja posla. Dvadeset godina poslije, ispred mene stoji klinac u bijeloj majici. Traži me pass. Kakav pass? Camping pass. Ta je šuma sada kamp s četiri zvjezdice. Pored dečka u bijeloj majici i njegove rampe možeš proći samo ako si bogat gost ili posluga. I još bi jedna transformacija „ničije zemlje“ u bogataško odmaralište prošla u tišini, da se u sredini nije našla jedna kolateralna žrtva. Uljanik.
Otkad više nema vojske volim se prošetati sa psom ili provozati biciklom preko Vallelunge do Katarine. Uz more je, blizu mi je, nema puno ljudi. I zanimljivo je, jezivo zanimljivo. U ostacima vojnih objekata i kojekakvih popratnih čuda može se naići na svašta. Od igli i kondoma do leševa. Ne, ne pretjerujem, baš je tu ona luđakinja bacila u more svoje mrtvo dijete, a tko zna kakve sve još neotkrivene tajne čuvaju podzemni bunkeri. Nisam baš toliko nastrana da me takve stvari…

Ljeto u zemlji ponosa

Slika
Ponosni ste na to što živite u zemlji čiji su nogometaši drugi u svijetu. Slavite ljude koji šutaju loptu za masne pare. Tvrdite da su napravili nešto veliko i važno za našu malu domovinu. A oni svi žive vani, igraju za svjetske klubove, milijuni se vrte u njihovim transferima. Budimo realni, boli ih kurac što ste vi cijeli dan proveli u gužvi, na takozvanom spektakularnom dočeku, boli ih kurac što ste potrošili životnu ušteđevinu na karte za Rusiju i ulaznice za finale. Oni su samo odradili jedan dobro plaćeni posao. Onda su nam još pljunuli u facu pjesmom Nije u šoldima sve. 
Pa nama i nije, moramo naći malo veselja u drugim stvarima, jer šoldi ni. A naši političari jako dobro znaju dati narodu ono što mu treba. Igara, i samo igara. Kolinda u Rusiji skače, ljubi pehar, Plenković proglašava dan nacionalne radosti, doček Vatrenih mora biti neradni dan. Pa meni je i bio jer, gospodine Plenkoviću, ja nemam posao. Meni je svaki radni dan neradni. Meni je taj dan nacionalne radosti bio s…

Moj život, moj film

Slika
U jednom periodu života bila sam u fazi cendranja uz film The Holiday na repeatu. Potpuno sam se mogla poistovjetiti s Iris. Ok, nisam se pokušala ugušiti plinom, ali… uvijek sam bila ta neka druga, peta, zadnja. Jer sam si dozvolila da budem. Nisam znala otići kad me se ne cijeni. 
Ne samo da nisam znala otići, već sam se u ime borbe za ljubav svog života grčevito hvatala baš za svakog kretena koji me odbacivao. Stalno sam osjećala da nisam dovoljno nešto, dovoljno lijepa, dovoljno pametna, dovoljno zanimljiva… dovoljno ta. Bila sam potpuno uvjerena da nešto jebeno nije u redu sa mnom. I nije bilo. 
You’re supposed to be the leading lady of your own life, for God’s sake… Zvuči tako jednostavno, a djelovalo je tako neprimjenjivo. Sad sam si smiješna. Voljela bih se vratiti desetak godina unazad i lupit si par šamara. Ovo je jednostavno da jednostavnije ne može biti. Tvoj život, tvoj film, tvoja je glavna uloga. Okreni se i odi od svakoga tko te pokuša uvjeriti u suprotno. 
Sad mi je j…

Ne.

Slika
Ne znam zašto se mojim starcima činilo jako pametnim učiti svoju djecu da ne govore ne. Nikome, ni njima, ni profesorima, ni nadređenima… Budi poslušna i kimaj pognutom glavom. Ne izgovaraj ta dva zabranjena slova - N E.
I tako odrasteš s uvjerenjem da moraš prihvaćati sve što ide na tvoju štetu, uvijek reći da, i možda samo nečujno prigovoriti, u sebi.Svijet izgleda kao mjesto u kojem su se svi urotili protiv tvoje volje, uvijek su tuđe želje važnije od tvojih, uvijek moraš žrtvovati nešto svoje u korist nečeg tuđeg. Dok napokon ne shvatiš da si odrasla osoba i da imaš pravo odbaciti sve naučene obrasce koji ti više ne služe. Imaš pravo odbaciti sve što više ne doprinosi tvom životu, pa čak i uvjerenja usađena od roditelja.
Čudesno je koliko oslobađajuće djeluje kada shvatiš da smiješ reći ne svima i svemu. Reći ne nije sebično, reći ne je poštivanje sebe, svog vremena i prostora. Reći ne nije bezobrazno, reći ne je samo davanje do znanja drugoj strani da se ne slažeš s tim što on…

Mudra gospodo zaostala u '65toj, ovo je Hrvatska 2018.

Slika
Drage gospođe, lijepo vas molim da svoja mudrovanja ostavite u onom davno prošlom vremenu. Nije da ne cijenim životno iskustvo i mudrost koju nose godine, ali iskustvo života nekad nema veze sa životom danas. 
Smeta me što stariji ljudi nas mlađe smatraju glupima, nesposobnima, lijenima… „Ja sam s 20 godina kupila svoj prvi stan, sve na kredit, kredit mi je bio pola plaće…“  Da? Kad, '61? Kad krediti nisu bili ni u švicarcima ni u eurima. Kad se ugovor o radu potpisivao jednom u životu, odmah poslije škole i miran si do penzije. Lako se dizalo kredite kad nitko nije strepio nad svojim radnim mjestom ni nad zarađenom plaćom. A često su se dijelili i stanovi, pa kad već imaš krov nad glavom lako je kupiti i kuću na moru, i komad zemlje nek se nađe, i nešto djeci da se ostavi. To je bilo neko vrijeme prije nas, kad su naši nonići bili mladi, kad se nije samo preživljavalo i kad se moglo priskrbiti nešto više.
Kad su naši starci odrasli i osnovali svoje obitelji, sistem se već opasno…

Neizbježna nestalnost života

Slika
U zadnje vrijeme osjećam se kao da mi je netko reprogramirao mozak. Onako naglo, odjednom, switch, bum, potpuno novi sklop u glavi. Znam da se to nije dogodilo preko noći i da me vjerojatno nisu oteli vanzemaljci dok sam spavala. Znam da je to sve rezultat procesa koji su se odvijali zadnjih nekoliko godina. Ali ipak…  kao da sam do nedavno bila druga osoba. Težila ciljevima koji nikad i nisu bili moji, pretjerano razmišljala, bivala neosnovano zabrinuta, dozvoljavala strahovima da me koče… A onda sam postala istinski svjesna prolaznosti svega oko nas pa i nas samih. Nestalnost doslovno svega u životu natjerala me da razmislim o tome što je doista vrijedno.
Ljudi teže novcu, moći, karijeri, ugledu… to je kula od karata koja će se sama urušiti i u danu bez vjetra. Posao možeš izgubiti samo tako, a s njime i novac, karijeru, ugled i moć. Tako ti je dobro išlo, baš si razradio svoj tridesetogodišnji financijski plan, kredit za stan za deset godina zamijenit ćeš kreditom za kuću, u među…

Kad se rodiš nekako drugačiji…

Slika
… ne smiješ dozvoliti da te uvjere da moraš postati isti. 
Kad sam bila mlađa bilo mi je puno jasnije tko sam, zašto sam tu i u kom smjeru želim uputiti svoj život. A onda sam sve to nekako zaboravila. Zadnjih godina tako sam se jako trudila postati nešto što nisam. Težila sam stvarima koje zapravo nikad nisam željela. Izabrala sam taj „lakši put“ koji nije bio nimalo lagan. Naći posao koji zapravo ne želiš u svijetu koji ti se gadi nije lakši put. Toliko sam vremena i energije potrošila na stvari koje su zapravo nevažne, dozvolila sam da me povrijede ljudi koji tako nebitni. Potpuno sam odlutala od sebe, čak me intuicija napustila. Ostala sam izložena nemilosti ljudi koji mi bez prestanka govore da ne vrijedim. 
Nikako nisam mogla shvatiti zašto mi toliko dugo ništa ne ide od ruke, zašto mi se život još nije složio na mjesto… Možda je sve to znak da uporno guram u krivom smjeru. Možda moj život ne mora biti kao životi drugih: završi školovanje, nađi posao koji plaća režije, posadi s…