Ja nisam ovca

Osjećam se prazno ponekad kad odlutam od svojih snova, kad zaboravim svoje ciljeve i razloge zbog kojih sam krenula tim putem. Ne vidim kuda dalje vodi, a možda staza za dalje i ne postoji, možda je moram sama ugaziti. Što sada? Dalje! Kuda?  Urban kaže: „Ako krenem izgubit ću se, ako stanem ubit ću se“. Radije bi se izgubila nego ubila.  Einstein kaže: "The woman who follows the crowd will usually go no further than the crowd. The woman who walks alone is likely to find herself in places no one has ever been." Odavno sam odbila slijediti masu. Problem s tim je što uvijek moraš koristi svoj mozak, donositi vlastiti odluke i nositi se s njima, preuzeti odgovornost za svoje korake. Nemaš koga slijediti, nemaš se za koga uhvatiti. I onda staneš, padneš, ne znaš kuda ni kako dalje. Moto Disneyevog crtića Meet The Robinsons: „Keep moving forward“ stalno mi zuji u glavi. Ne smijem stati, ne smijem stati tu, moram ići naprijed kroz sve padove i neuspjehe. "From failing, y

Ne vjerujem nikome, ničemu… Ona moja filozofija da se sve dešava s razlogom i da se sve na kraju posloži točno onako kako treba biti pada u vodu, u dubok mulj. Ne vidim ništa, ne vidim dno, ne vidim obalu, ne vidim kraj ni početak. Tu sam negdje u točci zvanoj nigdje. Samo stojim, nasred mutne bare. Sve oko mene stoji. Svi oko mene pustili su korijenje u mirnoj prljavoj vodi. I ja sam stala tu. Želim ići dalje, ali tu nema vjetra, nema struja. Samo mir, mir stajačice koja me ubija, guši, uvlači u sebe, u svoju dosadu i besciljnost. Već sam dva mjeseca doma. Živčanim od nedostatka života, ništa se ne događa, stvari se nigdje ne kreću. Majka mi kaže: treba ti muž i dijete. Kao da bi me oni izvukli iz ubitačnog stanja nepokretljivosti. Samo bi me povukli dolje, zakopali bi moje korijenje u mulj. Ja moram ploviti, bar još malo. Al ne znam kamo, kuda? Inače se prepuštam vjetru i strujama. Sad ih nema. Ja sama ne znam. Propadaju mi planovi, gubim orijentaciju, nema smisla se ni truditi. Kad

"Nije trebalo toliko štedjeti taj život. Trebalo je živjeti." reče moja prijateljica prije par mjeseci. Zvučalo je to kao mudrost dana, možda i godine. Lako je bilo složiti se s time tople proljetne večeri na stepenicama ispred „džamije“. Kad nam je jedina briga bila kako ubiti vrijeme, a potrošiti što manje novca, novca kojeg nemamo, al imat ćemo, sezona će, zaradit ćemo… Evo proletjela je ta sezona bez da ispuni moja očekivanja. Očekivala sam da bude ista kao prošla, ali nije, jer kao što jedna pjesma kaže "danas nije jučer".  Radila sam malo, premalo. Inače dodatni posao postao je jednini. I bila sam zadovoljna. Činilo mi se da sam shvatila da ima u životu puno ljepših stvari od fine cifrice na tekućem koja osigurava par mjeseci egzistencije u Zagrebu. To što nisam bila vezana za neko radno mjesto dalo mi je slobodu, dovelo me do nezamislivih mjesta, ljudi, situacija, doživljaja.  Bila sam sasvim zadovoljna, do jučer. Nazvala me prijateljica. Buduća cimeric

„Nemam sta-aan!“ „Uzmeš oglasnik i nađeš sta-aan!“ Kako jednostavno! Al svim tim stanovima nešto fali, nešto ne štima, a ako su ok onda su preskupi. Kako god svima, baš svima fali ista stvar – prijava. I tako mi podstanari plaćamo da živimo kao ilegalci. Bez prijave boravišta ne mogu ni doktora prebaciti, ne mogu se prijaviti na burzu, ma ne mogu se ni u knjižnicu učlaniti! Ja u tom gradu ne postojim.  Pa jebem vas pohlepne šta od 300 eura koje nam uzimate svaki mjesec ne možete odvojit 100 – 200 kn da bi i mi jadnici bez stanova mogli živjeti kao ljudi. Osim toga, ko snosi troškove popravaka? Mi naravno. Pokvari se frižider (jer je star 20 godina) i šta gazda reče na to: „Vi ste ga pokvarile.“ Da baš, hobi mi je kvarenje frižidera. Al ne zanima to njega, on hoće da se frižider popravi. Tko će ga popraviti i tko će to platiti nije ga briga, zna da on neće. I tako ode 400 naših kuna na popravak frižidera, nakon 3 mjeseca čekanja majstora. Da ne govorim još i o plaćanju nekakvog kred

Zakon tržišta guta sve oko sebe. Koliko god bježim od ekonomije pobjeći ne mogu. Ponuda i potražnja su vlast. Ostati svoja, dosljedna sebi preteško je. Kao preživljavanje u divljini. Moram se boriti da moje pravo ja opstane i obrani se od napada pohlepnih tržišnih zvijeri.  Stvari očito funkcioniraju ovako: lovu ćeš dobit ako radiš ono što ti se kaže. Tko diktira pravila? Tržište, kupci, potražnja. Ako želiš jesti moraš biti kurva. Prodati se za lovu. Bez love nema ništa, od ponosa se na živi.  Ne znam šta da radim. Dal da guram svoje do kraja il da se prodam za lovu, da počnem raditi nešto što smatram teškim trashom. Kad se kod nas za smeće jedino i plaća. Ljudi ne dobivaju plaću al plate im za plastične boce koje skupe iz kanti. Ljudi rade smeće od glazbe na kojem dižu milijune, mase skaču, hit je pjesma čiji tekst ide nešto kao: “je-je, ga-ga“. Kvalitetni glazbenici sviraju za siću. Čitaju se samo plitki tekstovi, vrh literature za prosječnu hrvaticu je Story, za natprosječnu Cos

U čuđenju slušam stavove nekadašnje mi prijateljice, sad prave nepoznanice. Pitanje koje mi je sijevnulo u glavi isključilo me iz razgovora, pardon, monologa: „O čemu da ja uopće pričam s tobom?“ Nisam ga izgovorila, šutjela sam, prestala sam slušati.  Naš je odnos došao do krajnje faze, faze koja se zove: da te sad upoznam ne bi bile prijateljice. Ne mislim tu ništa loše o osobi. Radi se o razlici u stavovima, razmišljanjima, pogledu na svijet. Po tome biraš prijatelje, one koje razumiješ, one koji te razumiju. Nemam nikome namjeru opravdavati svoje postupke, način života, stavove, niti ih ikome nametati. Al ono što ne mogu podnijeti je da mi netko čini da se osjećam loše. Da mi siše energiju, ljulja vjeru u moj put. Da mi samopouzdanje sruši do te mjere da svojoj majci postavim pitanje: „Mama, sam ja stara?“ Da se ponovo osjećam loše kao dok sam bila teenagerica, ružna, nesigurna, čudna; kada su mi lijepe prijateljice iz sažaljenja pokušavale namjestiti dečke koje su one odbacile, k

„Si trudna?“ pitala me mama čim sam došla iz Zagreba.  „Neee!?“ nije mi bilo jasno čemu to pitanje. A onda se malo zamislim i padne mi napamet: „Mama, pa ti si u mojim godinama već rodila drugo dijete?!“  „Daaa!“ rekla je nekako veselo, i kao da joj nije bilo jasno čemu se toliko čudim. Opet se zamislim pa shvatim da je mene rodila kada je imala godina koliko sada ima moja mlađa sestra, a nju je rodila kada je imala godina koliko sad ja.  A nas dvije, sestra i ja… isss to je neka druga priča. Kažu ljudi druga su vremena, stvari su se promijenile. Ja mislim da je puno toga ostalo isto. Samo nekolicina nas živi i razmišlja drugačije, u našim glavama vremena su se promijenila, u glavama nekih drugih vrijeme je stalo. Neke svoje prijateljice više uopće ne prepoznajem. Razmišljanja tipa: „imam već neke godine, ako sad ne nađem nekog neću nikad“ očekivala bih od neke devetnaestogodišnje djevojke koja u srednjem vijeku živi u malo selu u kojem postoje samo 2 muškarca. Al ne, od mladih, ob

Dan prije rođendana oprala me neka depra. Onaj osjećaj kad je sve ok, al kao da ništa ne valja. Počela sam razmišljati ne o prošloj godini, nego o zadnjih deset godina. Kao da sam i dalje izgubljena šesnaestogodišnja klinka koja živi sa starcima i nema pojma šta će sa svojim životom. Deset godina nakon opet kao da sam u istoj točki, kao da nisam napravila ni pola koraka naprijed. I dalje sam izgubljena klinka, ponovo kući sa starcima i nemam pojma kuda naprijed. Onda me depra baci u suze, hektolitre suza koje kao da su isprale ono što mi je zamutilo razum. Vratila sam se sebi, očiju crvenih i natečenih, al bistra uma.  Vratile su mi se slike svih trenutaka i odluka na koje sam ponosna. Sjetila sam se kako sam odlučno rekla starcima da se selim u Zagreb i mijenjam fakultet. Zaglavila sam u Puli na ekonomiji 4 godine, 4 mučne godine samo zato što mi starci nisu htjeli financirati studiranje u Zagrebu. Sjećam se tatine rečenice: “ako ti odeš u Zagreb moraš biti svjesna da ćemo mi ovd