Pitam se: kakav je život bio prije…
Zanima me kakav je
život bio prije, prije interneta, prije kompjutera u svakoj prostoriji u stanu.
Zanima me kakav bi mi život s cimerima bio da nema svatko kompjuter u svojoj
sobi. Da svatko ne gleda nešto svoje, ne suša sam svoju muziku, ne dosađuje se
sam na svoj način. Zanima me da li bi se više družili? Da li bi bili kao braća,
da li bi postali i obitelj i prijatelji? Mislim da bi. Mislim da bi se zbližili
da nas ove stvarčice na otuđuju.
Dok sam živjela u
kampu, nismo imali ni televiziju, a kamoli laptope i internet. Ne, nije to bilo
prije 100 godina, to je bilo ljeto prije samo dvije godine. Grupa nas animatora
živjela je i radila zajedno. Radili smo puno, cijele dane, do kasno. Ali sjećam
se večeri i pauza među smjenama, nitko nije bi zatvoren u sobi, svi smo zajedno
sjedili ispred kućica. Družili smo se, zabavljali se, pili… bili smo zajedno.
Razmišljala sam da
ove godine uzmem sama stan, zbog prednosti i slobode potpuno samostalnog
života. A onda sam shvatila da će mi biti dosadno za umrijet. Nekako sam igrom
slučaja završila u ne baš uobičajenoj kombinaciji – u stanu sa dva cimera.
Nebitno sada, nego, mislila sam da mi neće biti dosadno. Stalno će neko biti
tu, ok su, da se s njima popričati. Kad ono, svatko visi u svojoj sobi.
Najsmješnije mi je kad skužim da smo svi troje on line na fejsu. Hm… sad mi je
pala na pamet ideja za mali eksperiment. Kada bi isključila router i pravila se
glupa, kao „pokvario se“, dal bi izmigoljili iz soba i pokušali naći način da
zajedno ubijemo dosadu?
Kompjuteri nam
ubijaju i veze. Ne razgovaramo više kao nekad. Dođeš kod dečka: „Šta ćemo radit? Ajmo pogledat neki film“.
Film, seks, spavanje. Buđenje. Dok se vratiš iz kupaonice on već klikće mišem.
Nešto pričaš, „aha“ odgovara ti dok
bulji u ekran. „Idem“, „aha… a? Bok.“ Jedva
digne pogled da te pozdravi. Da ne govorim o ljubomornim i paranoičnim ispadima
zbog nekakvog glupog komentara ili nekakve glupe slike na fesju.
Misli su mi
odlutale dalje pa sam se počela pitati i kako je život izgledao prije google
mapsa? Kako bi znala gdje je adresa na kojoj sutra imam razgovor za posao da je
ne mogu googlati? Kako bi se bez toga uopće snalazila u novom gradu? Kako su se
ljudi snalazili prije? Ok, tiskani planovi gradova, al nije to toliko precizno
i jednostavno kao internet karte, posebno ako tražite kućni broj u nekoj dugoj
ulici kao što je Ilica.
Promijenilo se i
poslovanje, i komunikacije, i mediji. Moramo se prilagoditi. Smisao razvoja je
ići naprijed. Dobro je što smo se izvukli iz pećina. Svako razdoblje naše
povijesti ima svoja otkrića. Mi smo dio informatičkog doba. Sasvim je logično
da koristimo sve što smo do sada izumili. Samo se pitam jesmo li pretjerali? Da
li te stvari sada kontroliraju nas umjesto da mi kontroliramo njih?
Primjedbe
Objavi komentar