Ja nisam ovca

Oduvijek sam mrzila praznike, Božić i Novu godinu posebno. U to sam vrijeme najjače osjećala koliko sam drugačija, koliko ne pripadam svijetu u kojem sam se našla. Najteže je bilo dok sam išla u školu. Kraj osnovne, početak srednje, vrijeme kada djeca postaju tinejdžeri, odvajaju se polako od roditelja, počinju sami priređivati svoje zabave… Ja? Ja nisam smjela slaviti s njima. U srednjoj je postalo vrlo bitno gdje ćeš slaviti i s kim. Inače sam svima bila čudna, a pred kraj prvog polugodišta postajala sam još čudnija. Svim svojim bićem mrzila sam pitanja: Di ćeš za novu? S kim? Govorila sam da ću s prijateljima ovdje il ondje, iako sam znala da ću najvjerojatnije ležati sama u svojoj hladnoj i mračnoj sobi, pokrivena preko glave, na mokrom jastuku i pokušavati shvatiti zašto baš meni, zašto baš ja. Nakon preživljene noći s 31.12. na 1.1. trebalo je preživjeti još prvi tjedan u školi i pitanja: Di si bila? S kim? Kako je bilo? I naravno sve cool priče kolega iz razreda.

Volontiraj tu, volontiraj tamo. Sve je to super, mladi smo treba nam iskustvo. Novac nam ne treba, ne treba nam ni slučajno. Ne trebamo temelje na kojima ćemo postaviti život. Premladi smo za to. Imamo vremena do penzije koju ćemo očito dočekati na birou.  Kredit za stan? HAHA!!! Stvarno ponekad imam smiješne misli. Pa sav taj besplatan rad ne plaća ni sobu u stanu s cimerima, a ja razmišljam o tome kako doći do svoja dva kvadrata.   U ime buduće dobrobiti, bildanja životopisa i u nadi da će mi netko na kraju ipak ponuditi plaćeni posao pristanem na taj nepravedan radni odnos. Nadam se da ću kad već ne radim za novac bar raditi za gušt. A onda ispadne da se ne poštuje ni minimum dogovora, zaboravi se i na onu jedinu stvar koja mi je ponuđena za uzvrat. Na drugom projektu, par balavih klinaca uzme si za pravo proglasiti sebe najzaslužnijima za uspjeh projekta i samoinicijativno izbaciti ostalih 15 ljudi koji su u to također uložili svoje znanje, vrijeme, trud, volju…  Raz