Ja nisam ovca

There's no such thing as a free lunch. Dakle, u ovom našem svijetu ne postoji ništa što je besplatno. Sve na kraju netko plati. A tko bi trebao plaćati naše vožnje u javnom prijevozu? Realno, tržišno, ekonomski, kako god gledano, javni prijevoz je usluga kao i svaka druga. Kao i vožnja taksijem, kao i odlazak na frizuru, kao i večera u restoranu… Ali naša kultura je malo drugačija. Platiti frizuru ili večeru i čak ostaviti napojnicu to je normalno, ali platiti kartu za tramvaj nije. Pa kako to? U pulskim autobusima švercanje je nemoguće, pa karte plaćaju svi. Linije su rijetke, povezanost je nikakva, a ipak sam tu uslugu redovito mjesečno plaćala punih 8 godina. Nisam bila prisiljena plaćati, imala sam izbor: ili platiti 100 kn mjesečno ili svaki dan hodati cca sat vremena do škole ili faksa. Kad sam počela studirati u Zagrebu studentski pokaz je bio besplatan, pa je koštao 80 kn, pa 120. Nisam imala previše protiv plaćanja, pa navikla sam plaćati prijevoz, normalo je da pl

Ha, izgleda da smo već sami sebi počeli ići na živce stalnim kukanjem i jadikovanjem, svaljivanjem krivnje na: državu i Vladu, krizu i recesiju, sustav i birokraciju… širu i užu rodbinu, bake i prabake, pretke i nasljednike… Ma bitno da je netko drugi kriv što su nas prozvali „kauč nacijom“. Nemamo mi ništa s tim. Reče meni majka jednom: “Svi su nešto naslijedili od svojih staraca, mi nismo ništa“, a ja ju gledam, premlada da bi digla ruke od sebe i kažem: “A šta ću ja onda naslijediti? Ništa! I šta da radim sad? Da se ubijem odmah?“ I ne mogu vjerovat. To je isprika za sve. „Nemamo ništa jer nam nitko ništa nije dao“ a ne: „Nemamo ništa jer nikad ništa nismo stvorili.“ Moj stari stalno priča kako ih je moja nona sjebala, ona im je glavni i dežurni krivac, a i dalje žive u njenoj kući. Kad su bili mlađi nego ja sada, imali su priliku otići u Kanadu. Sve je bilo sređeno, papiri, vize, sve. I? Pali su korak do. Nisu se usudili skupit ono malo što su imali i krenuti u svoj život. O

Žali se jedna gospodična na grupi „Mladi napustimo Hrvatsku“ kako su ona i dečko digli kredit i kupili stan od 60 i nešto kvadrata pa su morali platiti porez, bilježnika i sve što ide. A i izgnjavili su se s papirologijom za odobrenje kredita. Osim toga, ona je nezaposlena. Stvarno mislim da je to jedna jako tužna priča mladog para, kojem je toliko teško da je u Hrvatskoj uspio doći do svojih ne 2 nego 62 kvadrata. Toliko im je loše da nema potrebe da i dama radi. Plaćat porez na kruh, mlijeko i lijekove je ok, ali platiti porez na nekretninu ili možda vozilo ne daj Bože. Eto moram se pohvaliti koliko je meni bolje. Bez posla - bez kredita, bez gnjavaže s papirologijom. Bez kredita - bez stana. Bez stana - bez poreza. Bez princa - bez dvorca. Bez dvorca - bez problema.

Je li Zagreb siguran grad?  72 sata terora na ulicama Zagreba Svaki razuman čovjek treba se bojati Ne možemo isključiti mogućnost novih eksplozija  … i tako dalje i tako dalje. Sa svih portala i novina vrište uznemirujući naslovi, još ako zavirite u   tekst pa pročitate strašna svjedočanstva susjeda ili izjave uplašenih građana zaključite da vam nema druge nego se zakopat pod zemlju u nekakvo atomsko sklonište i ne izlaziti do poslije sudnjeg dana. Sve to skupa meni izgleda kao medijsko širenje panike. Ili je nekome u interesu da se sva medijska pažnja usmjeri na te događaje, dok se s druge strane dešavaju stvari koje moraju ostati skrivene od javnosti. Ili se ništa bitnije u ova dva, tri dana nije dogodilo. Ili se televizijske i medijske kuće samo nadmeću u broju javljanja s terena, izjava građana i „stručnjaka“, senzacionalističkim najavama i naslovima… Kako god, građani su u strahu. Ljudski se bojati, posebno kad čelni ljudi grada i policije izjave da ima

Uđem u kopirnicu kraj faksa. Unutra 4 cure koje rade i jedna klijentica. Kažem: „Dobar dan“, odgovora nema. Jedna radnica pokušava klijentici otvoriti neki dokument na kompjuteru, al nešto zapinje, pa to traje i traje… dvije kopiraju nekakve knjige, očito za klijente koji će ih kasnije podignuti, a četvrta se samo mota okolo, priča na mobitel… sve gledaju u mene ali kao da me ne vide. Potpuno me ignoriraju. I nije mi jasno u čemu je problem. Da se nisam ja to možda jutros probudila nevidljiva? Lagano mi se žuri, postaje mi neugoda ta situacija, čak se osjećam nedobrodošlo i zaboga u kopirnici je dvostruko više djelatnica nego mušterija, pa zašto ja onda toliko čekam? Napokon kažem: „Oprostite, mi može netko samo jednu stranicu isprintat?“ „NEEE!!! MOJE RADNO VIJEME JE GOTOVO, A CURE SVE RADE!“ jedna od cura počne vrištat na mene. U šoku sam. NE?! Kako možeš mušteriji reći NE? Jel to zato što sam rekla da imam samo jednu stranicu?  Kažem da mi nitko nije reko ni „dobar dan

“... you'll go somewhere new, and you'll meet people who make you feel worthwhile again.“ The Holiday  Citat iz jednog od meni najdražih filmova. Tako lijepo zvuči, a često ga je preteško primijeniti na svoj život. Nekad si ne vjerujemo dovoljno da bi krenuli naprijed. Nekad ne vjerujemo sudbini da bi pustili da nas vodi. Nekad ne vjerujemo ljudima da bi im dozvolili da nas vole, a najčešće ne vjerujemo da smo vrijedni iskrene ljubavi. Otići dalje… na neko novo mjesto, u tome je bit. Ne moraju to biti radikalne životne promijene. Ne moramo se preseliti na drugi kontinent ili otputovati negdje daleko. Samo um i srce moraju krenuti dalje. To je možda i teže od odlaska u nepoznato, jer kao što je jednom moja prijateljica rekla: „I da se sutra probudim u New Yorku probudila bi se s istim osjećajima“ Promjene su teške, ali nužne. Često nas zastrašuju, ne znamo što će se iz njih roditi zato se radije vraćamo natrag, na poznate staze. Gazimo svoje stope, po stoti put z