Postovi

Prikazuju se postovi od veljača, 2013

PIPL MAST TRAST AS

Najbolje mi je kad se uspijem zatvoriti u svoj šareni balon da ne vidim vani, da ne vidim ružnoću svijeta oko mene, da ne čujem za nepravde u njemu. Al ne traje to dugo, opna mu je taka, prozirna, lako puca… dio sam ovog svijeta i ne mogu se sakriti od njega. Tražim posao, javljam se na oglase, uspostavljam kontakte sa svim poslovnim ljudima do kojih mogu doći. Tu i tamo mi netko odgovori, netko pozitivno reagira na moje vapaje: „dajte mi da nešto radim“, ali više nije dovoljno poslati životopis, da bi bio pozvan na razgovor treba dokazati sposobnost pa mi često potencijalni poslodavci zadaju zadatke na temelju kojih će odlučit žele li me uopće upoznati. Tako ovih dana radim na analizi nekih stranica za promet nekretnina.  Htjela, ne htjela cijene stanova pojavljuju mi se pred očima. Ne želim uopće gledati one brutalne stanove tipa: 90 kvadrata novogradnje, njihove cijene su brojevi koje ne znam ni pročitati. Ali san mi jednog dana imati svojih 30 kvadrata, pa sam bacila po

Sretan vam dan zaljubljenih u novac

Slika
 Samo kupi, kupi, kupi… što veći poklon, što sjajniji, što skuplji. Tko je rekao da ljubav nema cijenu? Itekako ima. Reče jednom jedna žena: „Ako misli da vrijediš platit će.“ Da, platit će najskuplji parfem u parfumeriji, ma koliko god bilo nerazumno na malu bočicu tekućine koja se raspršuje potrošiti skoro 1000 kuna. Platit će možda i neku dizajnersku torbicu, mislim da se tu cijene kreću u stoticama eura. A ni nakit nikad nije na odmet. Od početka mjeseca reklame nas uvjeravaju da u mjesecu ljubavi moramo posjetiti neko udaljeno, romantično mjesto, pa svaka turistička agencija nudi cijeli spektar aranžmana. „Ljubavi plati put u Pariz, plati wellnes vikend… plati skupu večeru... samo plati, plati, plati… Ako me voliš, a voliš me, zar ne?“ Jedna ruža više nije dovoljna. Može proći samo uz romantičnu večeru u Parizu. Sve ispod toga je nedovoljan dokaz ljubavi. Često su ovih dana na netu izlazili članci u kojima su autorice žene savjetovale muškarcima što, točnije što ne kupit

Muškarci su jači spol, po čemu to?

Žene su prirodno jače od muškaraca, zato muškarci moraju glumit frajere, dok žene nose cijelu kuću na leđima i šute. Neka istraživanja su dokazala da žene mogu podnijet 9 puta jaču bol nego muškarci. Zato žene rađaju, muškarci to jednostavno ne bi podjeli. Muškarci se smatraju jačim, a žene ljepšim spolom. Kako to oni dokazuju svoju snagu? Dizanjem utega u teretani nekoliko puta tjedno? A žena? Prava žena radi barem 8 sati dnevno, uspješna je u svom poslu, dolazi kući, ne pokazuje znakove umora, kuha ručak (uvijek odličan), ide na roditeljske sastanke, piše zadaću s djecom, vozi ih na sve moguće izvanškolske aktivnosti, drži dom čistim i urednim, i kroz sve to cijeli dan ostaje savršeno lijepa. Legne u krevet kasno, ustaje rano, sprema djecu za školu, sebe za posao, bez podočnjaka, bez tragova iscrpljenosti. Još jedan dan u kojem mora odigrati 3 različite uloge: poslovna žena, majka, supruga. A muškarac? Radi 8 sati na poslu. Dođe kući, legne na kauč jer je jadan umoran

Cimer je slobodan dok njegova sloboda ne ugrožava slobodu drugog

Čovjek je slobodan dok njegova sloboda ne ugrožava slobodu drugog. Što to točno znači u suživotu s cimerima? Dal moja sloboda i pravo da u stanu imam mir, da se nesmetano odmorim, naspavam, istuširam, ne gušim u dimu cigareta… ugrožava cimerovu slobodu da tulumari u stanu? Ili ta njegova sloboda ugrožava svu slobodu koju bi meni dom trebao pružiti? Načelno nemam protiv druženja u stanu, ali do nekih granica koje bi valjda svaki razuman cimer trebao poštivati. Kada se te granice prijeđu i počnu mi nepoznati ljudi ulaziti u privatan prostor, da se ne mogu na miru ni istuširati, ni jesti, ni spavati, ni DISATI izgubim živce. Jučer popodne, oko 3 dođem doma, u stanu nekih 10 nepoznatih likova. Kod cimera u sobi, igraju poker. Ok, tamo su, mislim si odigrat će koju partiju i otići će. Prođe tako cijelo popodne, prilično su glasni, puše, sve su zadimili, svako toliko neko ide u WC, stalno se neko mota po stanu vamo-tamo. Odem navečer na trening. Vratim se oko 8 i po. Još su tamo. I

Kako sam postala direktorica marketinga

Direktorica marketinga, Sanja Benčić. Kako fensi zvuči. Da se ovako predstavljam ljudi bi mislili da sam uspješna mlada poslovna žena, da ne radim previše, a imam preveliku plaću… O da, kako da ne… Imam plaću točno 0 kuna, budžet za marketinške aktivnosti je isto 0 kuna. To su stvarno izdašni financijski resursi pa svojoj kreativnosti mogu dati oduška do maksimuma.  Priča ide ovako nekako: …hm, ne znam ni od koliko daleke prošlosti bi krenula. Pa ajd ovako: upisala sam ekonomiju tek tako, jer nisam imala previše izbora. Smjer marketing jer se činio najmanje ekonomski, a najviše kreativan. A kad smo se u zadnjem semestru svi zanijeli idejama za umjetnička rješenja promidžbenih poruka (btw, riječ reklama je na Ekonomskom fakultetu ZABRANJENA) asistent nam reče: „Ma pustite vi to, to rade dizajneri. Vi niste umjetnici, vi ste ekonomisti“. To nije rečenica koju sam trebala čuti u zadnjem semestru, to je rečenica koju sam trebala čuti prije nego sam uopće predala papire za upis.