Postovi

Prikazuju se postovi od ožujak, 2013

Utakmica visokog rizika

Izađem iz stana i pomislim: „Pa šta je ovo počeo rat?“ Grad pun naoružanih pandura, helikopteri oblijeću kao da je izvanredno stanje… I to sve zbog nekakve glupe tekme visoke rizičnosti. Kao da ova država nema stvarnih problema i ne postoji pametniji način da se potroši proračunski novac.  Bolnice bez lijekova, zavoja, gaza i ostalog osnovnog pribora. Kapaciteti prepuni, liste čekanja preduge… Za pokrivanje troškova operacija i liječenja bolesne djece organiziraju se humanitarne akcije, skupljaju se donacije. Penzije premale, nezaposlenih previše, ni plastičnih boca više nema dovoljno za svih. Narod na rubu očaja.  A čime se mi danas bavimo? Jednom utakmicom. I to ne bilo kakvom. Jednom utakmicom visokog rizika. Utakmicom zbog koje se sigurnost grada mora čuvati i sa ulica i iz zraka. Utakmicom zbog koje se ne osjeća zdrav sportski duh, nego ponovo ona netrpeljivost među narodima. Danas se ne radi o tome tko će igrati bolji nogomet, radi se o tome tko je ove ili one nacionaln

OD NEČEG ŽIVJET i ZBOG NEČEG ŽIVJET

Nije me baš previše briga šta drugi misle, bitno mi je samo da imam potporu roditelja. Ne dopuštenje, jer ću na kraju i onako napravit po svom. Samo potporu, da znam da se slažu s onim što radim. A znam šta sad misle: „Ova mala nikad neće odrast! Malo bi pisala knjige, malo bi snimala filmove, malo bi ovo, malo bi ono… Daj nek više završi taj faks i nek se sredi! Pa ima skoro 27 godina u guzici …“ Znam, znam, znam, sve znam… al ne mogu protiv sebe. Ne mogu biti kao svi. Oduvijek sam takva. Ne želim ono što žele svi. Ne sviđa mi se ono što se svima sviđa. Ne idem tamo di idu svi. Ne slušam muziku koju slušaju svi. Ne nosim ono što nose svi. Takva sam oduvijek. Trudim se takva i ostati. Ne želim se utopiti u masi. Ako se utopim bit ću samo atom soli u moru. Stopit ću se sa svima, sa svima istima, prestat ću biti ja, i nikome neću biti zanimljiva jer ću biti ista, kopija, kolon, jedna od mase, sve već poznato i viđeno. Kaže mi stari: „Ok je to da ti je gušt radit, al moraš raditi

Uspjeh nije nešto što se desi slučajno

Slika
Uspjeh nije nešto što ti se desi slučajno. Slučajno se desi da razbiješ tanjur, da ti padne mobitel, da izgubiš ključeve. Uspjeh se gradi, na njemu se radi. Puno padova, suza, rada, truda… koje nitko ne vidi.  Onda kada se napokon desi preokret, kada dobiješ prvo priznanje za svoj rad, ljudi kažu: „Vidiš kako se njoj desilo, slučajno, napisala je jednu knjigu i postala je poznata.“ O ne! Nije napisala jednu knjigu, slučajno. Nisu se slova slučajno prosula s tipkovnice na papir i eto nastala knjiga, kao što nastane lokva kada slučajno proliješ čašu vode. Iza te knjige su milijuni potrganih stranica, iskrižanih rečenica, nesigurnih tekstova, nebrojeni sati tipkanja, šaranja po papirima, puno ne tako uspješnih priča… Sve je to stvorilo jedno savršeno djelo po kojem je postala poznata. Ali samo je ona znala koliko je slova trebalo napisati, koliko listova zapaliti, dok se ne stvori savršeno djelo. Divno je vidjeti kako rasteš. Ali teško se dizati kad padaš. Ima dana kad je u gl

Da je čovjek otok

 I prije nego smo se uopće rodili odluke drugih su utjecale na naš budući život. Odluke naših roditelja, odluke njihovih roditelja… i prije nego smo došli na svijet već su bitna pitanja našeg života bila riješena. Gdje ćemo se roditi? Gdje ćemo živjeti? U koju školu će nas upisati? Na neke stvari su utjecali ljudi, na neke nekakve više sile. Na primjer zašto smo se baš mi rodili baš u toj obitelji? Tko je to odlučio? Bog? Sudbina? Karma? Mi? Da, postoji jedna teorija vezana uz karmu i reinkarnaciju prema kojoj ispada da smo zapravo sami izabrali svoje roditelje. Kad sam privi put to čula pomislila sam: kad sam već mogla birati zašto nisam bolje izabrala? I na to postoji odgovor: svakom prema zaslugama. Zavisno o karmi, odnosno dobrim i lošim djelima iz prošlih života i lekcijama koje u ovom životu moramo proći dobili smo na izbor nekoliko opcija. Eto, nit se rodiš, a već vučeš neke repove za osobom… Kako god, obitelj u kojoj se rodiš, mjesto na kojem se rodiš ima utjecaj na cijeli

Nemaš vremena, kažeš

Nemaš vremena, kažeš. Ni za kavu, ni za poruku, ni za poziv… i tako mjesecima već. Drago mi je zbog tebe, mora da vodiš zanimljiv i ispunjen život. I ne, ne moraš se ispričavati, sve je ok, i meni je dobro bez tebe.  Šta smo ono bile? Najbolje prijateljice? Možda. Bilo je vremena, sjećaš se, kad nije bilo interneta na svakom mobitelu, kad nije bilo fleta u svakom stanu, kad nije svatko nosio svoj laptop gdje god je krenuo, kad nije bilo WiFi-a u svakom kafiću, kad su razgovori mobitelom bili preskupi i nije bilo opcija besplatnih minuta. Sjećaš se tog vremena? Pisanja duuugih mailova iz informatičkih kabineta na faksu i knjižnica. Koliko smo se često tad čule? Svaki dan? Svaki drugi? Znala sam sve, znala si sve. Kao da i nismo otišle svaka svojim putem. Kao da se nije mnogo promijenilo. I dalje sam znala kako dišeš, znala si kako razmišljam… Sad smo na internetu 24/7, a čujemo se koliko? Kada si me zadnji put pitala kako sam, kad dolazim, šta ima novo? Ne sjećam se… Ne s