Ja nisam ovca

Koliko sam koraka naprijed napravila od prošlog rođendana? Ni jedan. Tako se barem čini gledano izvana. Možda to i nije prava perspektiva. Sjeme mora prvo proklijati pod zemljom i razviti čvrst korijen koji će držati novo stablo. Dal ja to predugo rastem pod zemljom? Možda sam uvenula, možda sam umrla, možda idem u potpuno krivom smjeru… trebala sam već rasti prema suncu. Koja je uopće mjerna jedinica za osobni rast? Novac? Visina plaće? Kvadrati kuće? Konji u autu? Neodstupanje od društvenih normi? Više od dvije i po tisuće klikova na ovaj blog u godini dana, za mene to znači rast. Kad sam počela tipkarati nisam uopće očekivala da će to itko čitati. Nisam ni imala podršku svoje okoline. A takvi su ljudi… Najteže je biti prorok u svom selu. Onda su se pojavili neki sasvim novi, nepoznati ljudi koji su me motivirali da nastavim. Osjetila sam da sam narasla, iako se taj rast ne mjeri ni u jednoj valuti, ni u centimetrima, ni u godinama… Mjeri se u količini unutarnjeg zadovoljstva

Evo nam Linić natovario i poreznike na vrat. Nemam ja ništa protiv suzbijanja sive i crne ekonomije, baš naprotiv, nek se stane već jednom lopovima na kraj. Ali problem je naravno to što se u našoj državi uvijek sitne ribe love u mreže, velike ih izbjegnu.  Tako najveći prijestupnici imaju najdeblje veze. S par eura sve se podmaže. Zna se ko je ko i šta je čije. Zna se koje objekte porezna redovito zaobilazi. A da ne bi ispalo da baš ništa nisu radili, zatvorit će kafić nekog jadnika koji se bori da pošten preživi u ovom svijetu, al eto dogodio im se propust, konobar nije stigao iz novčanika izvadit 2 kune manče.  Svatko tko je bar par dana radio u ugostiteljstvu ili trgovini zna da kasa ne može svakog trenutka savršeno štimati, posebno ne u gužvama kakve su sad u špici sezone. Dok vam ljudi živčane u redu za blagajnu, ili na šanku, ili na terasi… kolege vas zovu na sve strane, ne znate di vam je glava ni di vam je rep… bitno je samo tu gužvu što prije raščistiti. I onda se

Dvadeset dana nije mi se sleglo da sam diplomirala, dvadeset dana nisam uopće bila svjesna toga. Svaki me dan vukao negdje naprijed, nisam imala vremena razmišljati o panici koja me hvatala prije kraja studija. Nestala je negdje u kaosu u kojem sam se našla. Dvadeset dana diploma mi se nije slegla, a onda je potonula dok sam prljavih, oderanih nogu u razbijenim sandalama vukla uzbrdo razbijeni tricikl, u smiješnoj promotorskoj haljini, s plaštom superjunakinje zgužvanim u ruci… mokra od znoja, u žurbi da stignem na drugi posao, s očima punim suza…   Baš je taj trenutak izabrao da bude onaj u kojem ću osvijestiti svoju novu titulu. Na točci puta kad je teško gurati naprijed, kad teret koji moram prenijeti vuče prema dole, kad su noge koje me drže ranjene i slabe, a ono što bi me trebalo činiti jakom samo je komad ružnog platna zgužvanog u mojoj ruci. I doslovce i metaforički našla sam se na kontrolnoj točci puta u kojoj sam morala izbrati: pustiti sve nizbrdo ili gurnuti još jač

„Diplomirala si?! Bravo! I šta ćeš sad?“ „E, baš to! Šta sad? To bi i ja htjela znat…“ Nije baš razgovor koji si priželjkuješ voditi čim se nakon obrane vratiš u stan, al je brutalno realan.  Prijatelji očekuju feštu, starci ponosni, a ja u panici. Šta sad? Imala sam par opcija koje su propale. Planovi mi uvijek propadnu pa ih više i ne radim. Ne trebam ja ni imati plan kad ga Vlada ima za mene. Prvo budi broj na burzi bar šest mjeseci, onda odi moliti nekoga da te primi za 1600, onda se vrati starcima ako želiš jesti sljedećih godinu dana. A kad te nakon godinu dana opet šutnu na burzu ostani kod staraca jer više nećeš imati ni za džeparac. Tko nam je ono lagao kad smo krenuli u školu? Čije su riječi bile: „Uči, uči… naći ćeš bolji posao, imat ćeš bolju plaću…“ Čija su obećanja ostala neispunjena? Nema sad smisla kriviti društvo, državu ni krizu. Koliko god teško bilo čovjek mora držati svoj život u svojim rukama. Taj život je i onako prekratak da bi ga proživjeli

Moja misija dana „nađi original starke“ završila je rezultatom: 3 originala : 3 milijuna fejkova!   To što se prodaju u dućanima, a ne na placu ne znači ništa. Na originalnim unutarnjim etiketama piše CONVERSE®,   a ispod logo zvijezde je znak ® ili ™. A sad, tko to gleda i zašto bi se uopće time zamarali? Stoje na policama dućana, ispod njih je cijena uvijek preko 500 kuna. Pa to valjda znači da su original? Ne!  Tako sam se ja zajebala s dva para. Sva sreća u vrijeme popusta, pa ih nisam platila po punoj cijeni. Ipak za smeće koje sam dobila trebala sam platiti puno manje. Nije mi uopće palo napamet da „pravi“ dućani u centru Zagreba prodaju fejk robu. Mislila sam da tog ima samo na placu i da su fejkovi preočiti, tipa: abidas, mike i to. A svako toliko na carini i padne neka pošiljka lažne robe, pa sam zaključila da netko kontrolira to što nam se prodaje.  Naravno, nisam na prvu skužila da sam kupila lažnjak. Da sam ih prepoznala odmah ne bi ih ni kupila. Ali već nakon mj