Ja nisam ovca

Svi mi volimo biti lijepi i sebi i drugima. Al gdje je granica pretjerivanju? Je li komad odjeće koji košta više od prosječne plaće toliko ljepši od onog koji si obični smrtnici mogu priuštiti? Zar je stvarno potrebno u roku od dva sata 2 puta potpuno promijeniti outfit za prešetavanje po špici? Neću uopće spominjati starlete, sponzoruše i plastičnjače… to je neka druga priča. Neki kažu da odijelo čini čovjeka, drugi kažu da ne čini ali puno govori o njemu. Ja se slažem s ovim drugim. Ono što čovjek nosi odraz je njegovog karaktera, ali ne i slika onog što on stvarno je. Ljudi se često previše brinu oko mišljenja drugih pa onim što nose žele izgraditi image, sliku koja će se svidjeti ljudima.  Neki nose „plemenske oznake“ - znakove pripadanja određenoj supkulturi, društvenoj klasi, grupi štovatelja nečega… Skupom odjećom oni koji si je mogu priuštiti šalju poruke okolini: „ja mogu, vi ne!“ Oni koji na rate kupuju odjevne predmete čija cijena premašuje njihovu mjesečnu plaću,

Radim vjerojatno svoj zadnji studentski posao u životu. Posao koji crpi iz mene svu energiju, a ne vraća mi ništa. Kući dolazim prazna, iscrpljena, iscijeđena… toliko umorna da ne mogu ni spavati. Tješi me jedino činjenica da je sve to privremeno, da je sve to dio puta za dalje. I razumijem kolegicu kad kaže da je taj posao i grad koče da ostvari svoj puni potencijal, osjećam se isto. Totalno sam se deprimirala kad sam shvatila da mi taj posao uzima sve, a daje ništa. Plaća je premala (najmanja satnica za koju sam radila u zadnjih 10 godina), pritisak je prevelik. Pokušavam mu se oduprijeti. Ne mislim graditi karijeru tamo, za koji dan oni više neće trebati mene ni ja njih. Pitam se kako je ljudima koji svaki dan dolaze na radno mjesto koje mrze, ali moraju ga zadržati. S ljudima koje mrze, al im se smješkaju u facu. Kako je to mrziti život koji živiš i živjeti tako stalno?  Možda ipak nije da mi taj posao ne daje ništa. Daje mi priliku da promatram ljude i učim o njima.