Ja nisam ovca

Super članak na jutarnjem: Ispovijest jedne prostitutke. Jadna žena, nema šta, težak je to život. Dan joj počinje buđenjem, ne biste vjerovali,   u 8 ujutro odlaskom u teretanu, pa kod frizera, kozmetičara, stilista…  Kaže nije htjela završiti fakultet pa raditi za 300 eura, a za zašto i bi kad pičkom zarađuje 1000 eura na noć. I ne, nije to lakši put, žena trpi osuđujuće poglede svoje okoline zbog čega je jako ogorčena.  Moral of the story? Završila si faks i k tome još i nemaš posla? Pa kakva si ti glupača. Bog ti da pičku, a ti odlučiš koristit mozak! Pa onda crkini od gladi, sama si kriva što si izabrala put bez osuđujućih pogleda. A mogla si svako jutro brojat keš dok doručkuješ kavijar, večerat lajne i zabavljat se s „poduzetnicima“… Da, da, da... Sama sam birala. Mogla sam svašta, al nisam ništa. Tako da sad imam samo dvije diplome u smiješnim tuljcima i mnogo, mnogo HZZ-ovih pečata. Dan mi počinje predoziranjem kofeinom, u nadi da će mi pomoći da smislim neki

Jutros nakon što sam vidjela vijesti odlučila sam da me boli kurac za Sanadera, dan je prelijep da bi o tome razmišljala. Krenula sam u grad, dvorište svog zatvora. A dok hodaš ne možeš pobjeć od misli… Sanader dobio 9 godina zatvora nakon što je više od 20 godina živio kao Bog –blago njemu!  Ja bi odgulila 9 godina u zamjenu za samo 9 dana bogovskog života. I onako mi se cijeli život i ne razlikuje puno od zatvorskog. Imam slobodu ići kud god me noge nose, to uglavnom podrazumijeva šetanje po kvartu; nitko se ne osjeća kao slobodan čovjek kad se šverca u tramvaju. Dok sam bila studentica imala sam slobodu birati u menzi između ručka za 5 ili za 6 kuna. Sad kad više nemam iksicu imam slobodu izbora iz široke palete Kplus i Standard proizvoda, a mogu i nositi što god želim s Terranovinh sniženja.  Sanader će u zatvoru i dalje živjeti bolje nego 90% hrvata i opet, naravno, na naš račun. Remetinec je zapravo pravi raj unutar hrvatskog pakla. Život u zatvoru je puno manje

Sretan nam Dan žena. Tad nas se kao neko i sjeti. Spominju nas u medijima, redovito u istom kontekstu: žene su obrazovanije od muškaraca, a manje su plaćene i rjeđe su na rukovodećim pozicijama…. Sve to mi već znamo. To je smo posljedica, a ne uzrok. Uzrok je neravnopravnost koja i dalje postoji u društvu iako je mnogi poriču.  Dakle, žena u jednom trenutku svog života mora birati između karijere i obitelji. Ako u svojim 20-ima izabere obitelj teško da će ikada imati karijeru. Žena uvijek više brine oko doma i djece od muža. Zato je logično da ne može zauzeti managersku poziciju i raditi 15 sati dnevno pored obiteljskih obaveza. Dok muškarac može biti na poslu 20 sati na dan jer zna da su djeca s majkom, da su nahranjena i okupana, zadaće napisane… a njega na stolu čeka večera i ormaru ispeglana košulja.  Kad bi muškarci preuzeli barem pola tereta obitelji koji ženi stoji na leđima možda bi onda i imali jednake poslovne šanse. Ili ipak ne? Prvo, poslodavci gledaju na

Svašta sam htjela reći dok sam bila odsječena od svijeta, a sad je sve to više-manje nebitno. Ono što je bitno je to da su, kao i uvijek, ljudi pokazali svoja prava lica. Otkrilo se kome je stalo da ti pomogne, a kome je stalo da te iskoristi. Uvijek ista priča; iako više nismo toliko mladi i dalje radimo za „dobra djela“ i za iskustvo. Onda se u toj priči pojavi jedna celebrity osoba željna medijske pažnje i osobnog PR-a. Uletiš na projekt, dobiješ dodatna zaduženja i obećanja da će biti sličnih projekta u budućnosti na kojima ćete definitivno surađivati. Sve to zvuči predobro, čak i obećani honorar za projekt je predobar da bi bio istinit.  Kao što rekoh predobro da bi bilo istinito. Od honorara nitko nije vidio ni lipe, iako je cijeli taj event bio dobro medijski popraćen. Ono što je meni najjadnije od svega je što fotografa ne samo da nisu platili nego ga nisu ni potpisali ispod fotki, a kao obećali su mu da mu je to prilika da se probije i bla, bla… Kako čovjek da se pro