Neizbježna nestalnost života

U zadnje vrijeme osjećam se kao da mi je netko reprogramirao mozak. Onako naglo, odjednom, switch, bum, potpuno novi sklop u glavi. Znam da se to nije dogodilo preko noći i da me vjerojatno nisu oteli vanzemaljci dok sam spavala. Znam da je to sve rezultat procesa koji su se odvijali zadnjih nekoliko godina. Ali ipak…  kao da sam do nedavno bila druga osoba. Težila ciljevima koji nikad i nisu bili moji, pretjerano razmišljala, bivala neosnovano zabrinuta, dozvoljavala strahovima da me koče… A onda sam postala istinski svjesna prolaznosti svega oko nas pa i nas samih. Nestalnost doslovno svega u životu natjerala me da razmislim o tome što je doista vrijedno.

Ljudi teže novcu, moći, karijeri, ugledu… to je kula od karata koja će se sama urušiti i u danu bez vjetra. Posao možeš izgubiti samo tako, a s njime i novac, karijeru, ugled i moć. Tako ti je dobro išlo, baš si razradio svoj tridesetogodišnji financijski plan, kredit za stan za deset godina zamijenit ćeš kreditom za kuću, u međuvremenu će tvoji prihod rasti pa ćeš za pet godina imati i vikendicu na moru. Mlad si, na dobroj si poziciji, ljudi te smatraju uspješnim čovjekom. A onda jednog jutra, koje se činilo sasvim običnim dok si prao zube i zakopčavao košulju u svom novom stanu, dolaziš u ured i prije prvog gutljaja jutarnje kave obavještavaju te da im više nisi potreban. Ništa osobno, just business. Poslovna odluka iz čiste financijske računice, tvoje radno mjesto postalo samo trošak firmi. Imaš petnaest dana da svoj posao preneseš mlađem kolegi. I to je kraj… sve za što si radio, sve što si planirao palo je u vodu, sva tvoja odricanja, svi prekovremeni, svaki onaj put kad si ostao u uredu umjesto da si izašao na pivo, svaki onaj vikend koji si provodio uz laptop i mobitel umjesto opuštajući se, svaka ona stresna situacija s kojom si izašao na kraj i svaki onaj suludo kratak rok koji si stigao bili su besmisleni. A tvoj tridesetogodišnji financijski plan sad ti se smije u lice, za trideset dana nećeš imati za sljedeću ratu.

Ljudi poistovjećuju sebe s poslovima koje rade. Definiciju svoje sreće vezuju uz društveno priznatu definiciju uspjeha. A tko si bez svega toga? Tko si zaista ti?

Nazvala je i rekla: „Moramo pričati!“ „Super“, kažeš: „vidimo se na večeri.“ I ti želiš razgovarati s njom o stanu koji si danas iznajmio za vas, o početku novog života, želiš joj napokon dati onaj sjajni prsten koji već neko vrijeme brižno čuvaš u maloj crvenoj kutijici. „Gotovo je“ samo to je rekla. Nakon sedam godina, just like that…

Da, ljudi vezuju sebe i svoju sreću gotovo ovisnički za partnera. Ah, budimo realni, ljudi samo prolaze kroz naš život. Na kaju svatko mora ostati sam sa sobom. Tko si bez te druge osobe? Možeš li nastaviti život sam?

Poziv usred noći nikad ne nosi dobre vijesti. Nema je više, a ti više nemaš priliku nadoknaditi svaki onaj trenutak kad nisi imao vremena nazvati. Svaki onaj vikend kad si imao previše posla da bi otišao kući, svaki onaj Božić kad si rekao „druge godine…“ svaki onaj godišnji odmor kad si rekao „drugo ljeto…“. Nema više drugog Božića, ni drugog ljeta, ni drugog vikenda.

Vrijeme je nešto najdragocjenije što nam život daje. A mi ga rasipamo kao da ćemo živjeti vječno, kao da ćemo imati prilike nadoknaditi svaki propušteni trenutak, kao da ćemo ga moći vratiti u onaj dan kad smo ga odlučili pogrešno potrošiti. Vrijeme nam nepovratno ističe. Tek kad postanemo svjesni smrti postat ćemo svjesni života, ma koliko god to grubo zvučalo.

Otkad sam postala svjesna koliko malo vremena imam pomno biram s kim ću ga provoditi i na što ću ga trošiti. Otpisala sam sve površne ljude i površne odnose. Otpisala sam sve destruktivne obrasce razmišljanja. Napokon sam shvatila koliko sam vremena rasipala na pokušaje da udovoljim društvenim očekivanjima. Nema više vremena za gubljenje. Onaj divan fiktivni dan u budućnosti kojeg svi zovemo jednog dana kad… ne postoji.


Da bi uvijek bili u toku s novim objavama pratite FB page Ja nisam ovca.