Ja nisam ovca

Ne znam zašto se mojim starcima činilo jako pametnim učiti svoju djecu da ne govore ne. Nikome, ni njima, ni profesorima, ni nadređenima… Budi poslušna i kimaj pognutom glavom. Ne izgovaraj ta dva zabranjena slova - N E. I tako odrasteš s uvjerenjem da moraš prihvaćati sve što ide na tvoju štetu, uvijek reći da, i možda samo nečujno prigovoriti, u sebi.   Svijet izgleda kao mjesto u kojem su se svi urotili protiv tvoje volje, uvijek su tuđe želje važnije od tvojih, uvijek moraš žrtvovati nešto svoje u korist nečeg tuđeg. Dok napokon ne shvatiš da si odrasla osoba i da imaš pravo odbaciti sve naučene obrasce koji ti više ne služe. Imaš pravo odbaciti sve što više ne doprinosi tvom životu, pa čak i uvjerenja usađena od roditelja. Čudesno je koliko oslobađajuće djeluje kada shvatiš da smiješ reći ne svima i svemu. Reći ne nije sebično, reći ne je poštivanje sebe, svog vremena i prostora. Reći ne nije bezobrazno, reći ne je samo davanje do znanja drugoj strani da se ne slaže

Drage gospođe, lijepo vas molim da svoja mudrovanja ostavite u onom davno prošlom vremenu. Nije da ne cijenim životno iskustvo i mudrost koju nose godine, ali iskustvo života nekad nema veze sa životom danas.  Smeta me što stariji ljudi nas mlađe smatraju glupima, nesposobnima, lijenima… „Ja sam s 20 godina kupila svoj prvi stan, sve na kredit, kredit mi je bio pola plaće…“   Da? Kad, '61? Kad krediti nisu bili ni u švicarcima ni u eurima. Kad se ugovor o radu potpisivao jednom u životu, odmah poslije škole i miran si do penzije. Lako se dizalo kredite kad nitko nije strepio nad svojim radnim mjestom ni nad zarađenom plaćom. A često su se dijelili i stanovi, pa kad već imaš krov nad glavom lako je kupiti i kuću na moru, i komad zemlje nek se nađe, i nešto djeci da se ostavi. To je bilo neko vrijeme prije nas, kad su naši nonići bili mladi, kad se nije samo preživljavalo i kad se moglo priskrbiti nešto više. Kad su naši starci odrasli i osnovali svoje obitelji, sistem se