Ljeto u zemlji ponosa

Ponosni ste na to što živite u zemlji čiji su nogometaši drugi u svijetu. Slavite ljude koji šutaju loptu za masne pare. Tvrdite da su napravili nešto veliko i važno za našu malu domovinu. A oni svi žive vani, igraju za svjetske klubove, milijuni se vrte u njihovim transferima. Budimo realni, boli ih kurac što ste vi cijeli dan proveli u gužvi, na takozvanom spektakularnom dočeku, boli ih kurac što ste potrošili životnu ušteđevinu na karte za Rusiju i ulaznice za finale. Oni su samo odradili jedan dobro plaćeni posao. Onda su nam još pljunuli u facu pjesmom Nije u šoldima sve. 

Pa nama i nije, moramo naći malo veselja u drugim stvarima, jer šoldi ni. A naši političari jako dobro znaju dati narodu ono što mu treba. Igara, i samo igara. Kolinda u Rusiji skače, ljubi pehar, Plenković proglašava dan nacionalne radosti, doček Vatrenih mora biti neradni dan. Pa meni je i bio jer, gospodine Plenkoviću, ja nemam posao. Meni je svaki radni dan neradni. Meni je taj dan nacionalne radosti bio samo jedan šugavi ljetni ponedjeljak. Dan kada sam primila zadnju plaću, koja je btw bila toliko mala da mi od nje čak niste ni uzeli porez. Dan nacionalne radosti meni je bio dan strepnje za budućnost. I nije mi nikako bilo jasno čemu bih se to trebala veseliti. Što su to toliko bitno napravili za našu državu ljudi koji uopće ne žive u njoj. I kako to točno trčanje po travi za loptom poboljšava naš život. Još mi je manje jasno kako se toliko ljudi našlo na okupu oko proslave tako beznačajne stvari. Bit će da u ovoj sretnoj zemlji samo ja imam egzistencijalnih problema. 

A onda je umro Oliver Dragojević, slučajno il ne, baš na moj rođendan. Kolinda i Plenković opet prvi među ožalošćenima. Koliko je dočeka priređeno Vatrenima toliko je ispraćaja priređeno Oliveru. Plenković proglašava dan nacionalne sućuti, i svi moramo biti tužni, svi moramo plakati, a meni opet nije jasno zašto. Taj čovjek i nije imao nekog utjecaja na moj život. Nikad nisam bila fan njegove glazbe. Ne poričem da je bio kvalitetan glazbenik, al meni osobno potpuno nezanimljiv. Osim toga bio je bolestan i star, to je prirodan tijek života. Gubitak je za bližnje, ali nije nacionalna tragedija. Nacionalna tragedija je kad dečko od 22 godine umre nasred ceste jer je sustav zakazao. Nacionalna tragedija je kad nekakva pročelnica za sport (btw do sad nisam imala pojma da takva uhljebljivačka pozicija uopće postoji) po treći put mrtva pijana izazove prometnu nesreću (PO TREĆI PUT!) i ubije nečijeg muža, nečijeg oca… Ovaj put Kolice i Plenkija nigdje. Nisu nam rekli da trebamo plakati pa nećemo. Nisu nam rekli da izađemo na ulice pa nećemo. Nisu nam rekli da se trebamo boriti za vlastiti život pa nećemo.

Jeste li stvarno ponosni što živite u državi u kojoj možeš umrijet ko pas na cesti, a da za to nikog nije briga? Jeste li stvarno ponosni što živite u državi koja je školovala doktore, a oni sad liječe Irce? Jeste li stvarno ponosni što živite u državi u kojoj vas može ubiti pijani manijak za volanom koji je dao policajcu 100kn i nastavio voziti? Jeste li stvarno ponosni što gurate glavu u pijesak dok sustav zakazuje? Jeste li stvarno ponosni što se smijete kad vam kažu da se smijete i plačete kad vam kažu da plačete? Jeste li stvarno ponosni što ste poslušni u svemu, a ne propitkujete baš ništa? Jeste li ponosni na sve ono što možete kupiti s plaćom od 2800kn? Jeste li ponosni na sve Hrvate koji su se iselili, i još ponosniji na sve one koji su hrabro ostali na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje?

E pa ja nisam. Nisam ponosna ni na Hrvatsku, ni na Vatrene, ni na Modrića – ja se očito jedina još uvijek sjećamo onog: Ne sjećam se. Nisam ponosna ni na Olivera, ni na Plenkovića, ni na Kolindu. Nisam ponosna ni na sebe. Sramim se što sam takva pička da još uvijek živim tu gdje živim.


Facebook: Ja nisam ovca
#ja_nisam_ovca