Strah - naš najmoćniji neprijatelj

Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla.

Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god.

Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni. Št..? Nisam se stigla ni zapitati što se događa već se počelo tresti. I treslo se cijelu jebenu vječnost. Potres. Onaj veliki potres kojeg stalno najavljuju se događa, SADA. Šta da radim? Kažu da se treba sakrit pod stol. Al stol mi je točno ispod prozora uz vanjski zid. Nije mi to baš sigurno. Da istrčim van? Di sad van, pa sve će past na mene dok izađem. I jedino što sam na kraju uspjela napraviti bilo je gurnuti glavu pod jastuk i čekati da se svijet sruši na mene.

Kad je napokon stalo, pogledala sam koliko je sati, 6:24. Nikad neću zaboraviti to vrijeme kad je jedna od mojih najgorih noćnih mora postala stvarnost. Ostali smo bez struje, a moj mobitel na 20% baterije. WhatsApp je izgorio, sve grupe su zaspemane, a ja sam poludjela. Prestanite mi trošit bateriju! Ako mi se mama probudi, vidi vijesti i ne bude me mogla dobit na mobitel umrijet će. Ne mogu joj to priuštiti.

Ostatak jutra proveli smo vani, na vjetru i snijegu. Snijeg nije padao cijelu zimu, al odlučio je padati baš na drugi dan proljeća, odmah nakon potresa, kad smo svi vani prestrašeni i promrzli.

Moram reći da osjećam ogromnu zahvalnost što nam se nije dogodilo ništa. Ni nama, ni zagradi, osim malo popucane žbuke u haustoru i stvari s polica razbacanih po cijeloj sobi. Ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji su doslovno ostali bez krova nad glavom. Kako se oni sad osjećaju? Ja sam prestravljena. Ne jedem, ne spavam već cijeli tjedan. Srce mi stane ne svaki zvuk i doslovno mislim da je moguće umrijet od straha.

Prva dva, tri dana bilo je nepodnošljivo. Treslo se stalno, puhao je vjetar, padao je snijeg. Nisam više znala dal se sve trese od stalnih potresa, vjetra ili se ja ne prestajem tresti od straha. Dvije večeri za redom, baš svaki put kad bih stala pod tuš ponovno se sve zatreslo, treći dan se nisam ni htjela tuširati. Pa di baš da se sve sruši dok sam u kadi?

Mojoj paranoji samo su pridonijele vijesti. Senzacionalističke objave svakog novog podrhtavanja i najave mogućeg jačeg udara, nakon nekoliko dana pa čak i tjedana. Ne mogu ni zamisliti išta jače, ovo je bilo prestrašno. Noću je najgore, bojim se zaspati, bojim se čak i mraka. Ležim pod svim dekama i pokrivačima koje posjedujem, osluškujem i definiram svaki zvuk: vjetar, kamion, frižider… taj jebeni frižider svako malo se zatrese i bila sam navikla na to, ali sad mi srce stane svaki put kad ga čujem.

Došlo je vrijeme kada je na pitanje kako si, najnormalnije odgovoriti: jebeno se bojim, a sasvim je u redu i pitati kako se psihički nosiš sa svime? Događa nam se puno. Događa nam se previše. Rekli su nam budite u kućama, u kućama ste sigurni. Onda nam je potres poručio: e pa baš i niste. Opća karantena i prekid svih puteva van grada ostavila je mnoge od nas daleko od svojih obitelji na tko zna koliko dugo. Nitko ne zna kad će se opet moći putovati među gradovima ni kada ćemo opet vidjeti svoje roditelje. Samoća, neizvjesnost, strah… jebeni paralizirajući strah.

The only thing we have to fear is fear itself – prvi put mi je jasno što to doista znači. Strah nam je sada najveći neprijatelj. Taj paralizirajući osjećaj zbog kojeg proživljavamo najmračnije scenarije iako se nisu dogodili, a vrlo vjerojatno ni neće.

A medijima se taj strah širi kao požar. I sad mi tek jasno koliko nas zapravo truju. Danima skrolam u potrazi za viješću koja će me malo smiriti, a onda pročitam petsto stvari koje me još više uznemire. Hoće li biti novi, jači potres? Koliko će ljudi umrijeti od korone? Hoće li biti nemira, pobuna, ratova? Koliko će duboka biti financijska kriza koja nas čeka? A ni planeti nam nisu baš skloni. Jebite se! Jebite se s takvim vijestima i objavama! Jebite se s tim svojim širenjem straha i panike! Jebite se mediji!

Živimo u teškim danima, psiha nam je svima na testu. Pripreme za dućan izgledaju kao pripreme za pljačku, a ne za kupovinu. Donedavno smo imali robicu i torbice za izlaske, sad imam robu za koronu i torbu za potres. U takvoj stvarnosti ne trebaju nam dodatni strahovi i još apokaliptičniji scenariji.

Možda je bit da ne tražimo mir izvana već iznutra. Joga, meditacija... kako biti miran? Nisam nikad bila taj tip – udahni, izdahni, promatraj kako se osjećaš… A jedina meditacija koju trenutno mogu izvest je posebna vođena meditacija by Ivan Šarić: Odite u 3 pičke materine!!! Koji kurac se događa!!!!

Bez obzira na sve još se uvijek nadam da je ovo „rušenje“ starog prilika da izgradimo nešto novo i bolje. Ako budemo dovoljno jaki, ako nađemo u sebi snagu i mir. Sada je više od svega važno pažljivo odabrati što ćemo čitati, slušati, gledati i koga ćemo pratiti na društvenim mrežama. Strah koji se širi može biti pogubniji od sranja koja se zaista događaju. Da bismo preživjeli sve što nam slijedi trebaju nam hladne glave, racionalno razmišljanje, nada, optimizam i unutarnji mir…