Tko pobjedi sebe pobijedio je svijet

Istina je, najteže je pobijediti sebe. Pobijediti, nadjačati one unutarnje porive plitke i besmislene.

Lako je dijeliti savijete, al teško je te iste savijete primijeniti na sebe. Sebi uvijek nađemo neko opravdanje, neki izgovor, neku laž kojom ćemo se zavarati. 

Mogu reći sestri: „makni se od njega, možeš ti bolje“ ili prijateljici: „ pusti ga i pogledaj oko sebe ima dečki koji bi ti bili spremni dati puno više.“ Ali kada navečer legnem sama u prazan krevet tako mi fali onaj koji mi ne daje ništa, ni mrvice sebe i svog vremena. Uvijek je nešto, netko ispred mene, uvijek je neki posao, neko društvo, neka, nešto… uglavnom ja dolazim na red zadnja. Da popunim onu rupu jednom, dva puta godišnje kada nema šta drugo raditi, kada je sam, kada mu je dosadno. Da je to neka tuđa priča rekla bi: „ma daj odjebi to.“ To nije tuđa priča nego moja, pa se ga opravdavam, prihvaćam glupe izgovore, spuštam se daleko ispod granice svog dostojanstva i časti, samo za ono malo pažnje, njegove pažnje.

Dok mi drugi daju komplimente, zovu na piće, ostavljaju brojeve mobitela, poklanjaju čokolade, pokušavaju me uzeti za ruku, ja okrećem glavu. Jer nitko od njih nije On. Zašto? Kako žena koja tvrdi da je samostalna, neovisna može biti tako glupa? Zašto žena koja je uvjerena da može sve sama pada tako nisko? Zašto će žena koja prijateljici da savjet sama napraviti baš suprotno? I lagati si da to nije ista priča, da se tu radi o neobjašnjivoj povezanosti, o velikoj karmičkoj ljubavi. Ma bullshit!

 

Stvarno imam visok prag tolerancije ma glupost, i vlastitu i tuđu. Al kad mi prekipi gotovo je. Dosta! Uvijek sam mislila da nisam dovoljno dobra za njega, da nisam dovoljno zanimljiva, dovoljno lijepa, dovoljno neobična, dovoljno umjetnica, dovoljno neki k… da budem dio njegovog savršenog svijeta. Sad vidim da on nije dovoljno dobar za mene. Tko je zaslužio da se zbog egoističnog kretena osjeća manje vrijedno jer ne izgleda ko neka savršeno isfotošopirana manekenka s naslovnice Vougea?