Kroz gubljenje nalazim sebe

Volim upoznavati nove ljude, al mrzim pitanje „šta ti radiš?“. Glupo mi je govoriti da studiram jer „studiram“ već godinama, a nakon tog pitanja obično slijedi ono „šta studiraš?“, pa „na kojoj si godini?“ i tu sam ponovo uhvaćena u zamci koju sam htjela izbjeći. Htjela ili ne moram ispričati cijelu priču o studiranju u Puli, prebacivanju u Zagreb, godini pauze između toga, godini koju sam pala i apsolventskoj godini koju ću upisati zbog studentskih prava. Dakle, mogla sam, i trebala to svoje „studiranje“ završiti odavno, al nisam – jer sam ja tako htjela.

Izgleda kao da sam negdje putem izgubila nekoliko godina. No, ja ni jednu sekundu ne smatram izgubljenom. Puno sam toga naučila, školovao me život. I bez glumljenja skromnosti mogu reći da sam ponosna na sebe što sam bila hrabra promijeniti ono čime nisam bila zadovoljna. Nisam se zadovoljila fakultetom koji sam stvarno upisala čisto onako, da nešto upišem. Mogla sam ga završiti u roku, mogla sam imati bolji prosjek, mogla sam danas raditi na šalteru neke banke u Puli, imati „stalan“, „normalan“ posao i „normalan“ život, stalnu adresu, možda čak muža i dijete. Al tko je taj koji ima pravo postaviti kriterije „normalnog“ života? Svatko za sebe. Živim po svojim kriterijima, po svojoj intuiciji, onako kako osjećam da je najbolje. 

Kroz gubljenje nalazim sebe. Volim slobodu, nevezanost za stvari, ljude, mjesta…. Volim budućnost zbog njene nepredvidivosti i život koji mi na prag uvijek donese nešto novo.