Deset godina manje - više

Dan prije rođendana oprala me neka depra. Onaj osjećaj kad je sve ok, al kao da ništa ne valja. Počela sam razmišljati ne o prošloj godini, nego o zadnjih deset godina. Kao da sam i dalje izgubljena šesnaestogodišnja klinka koja živi sa starcima i nema pojma šta će sa svojim životom. Deset godina nakon opet kao da sam u istoj točki, kao da nisam napravila ni pola koraka naprijed. I dalje sam izgubljena klinka, ponovo kući sa starcima i nemam pojma kuda naprijed. Onda me depra baci u suze, hektolitre suza koje kao da su isprale ono što mi je zamutilo razum. Vratila sam se sebi, očiju crvenih i natečenih, al bistra uma. 

Vratile su mi se slike svih trenutaka i odluka na koje sam ponosna. Sjetila sam se kako sam odlučno rekla starcima da se selim u Zagreb i mijenjam fakultet. Zaglavila sam u Puli na ekonomiji 4 godine, 4 mučne godine samo zato što mi starci nisu htjeli financirati studiranje u Zagrebu. Sjećam se tatine rečenice: “ako ti odeš u Zagreb moraš biti svjesna da ćemo mi ovdje živjeti na jednoj plaći“ i maminog pitanja: „misliš ti ić u Zagreb? Jer ako misliš mi onda ne možemo kupiti novi auto“. Tad, u trećem srednje, odlučila sam da ostajem u Puli. Pokopali su me. Nisam htjela da mi se cijeli život prebacuje koliko su se žrtvovali za mene. Nisam htjela da zbog tih njihovih „žrtvi“ moram pristajati na kojekakve ucijene. Nisam htjela ovisiti o nikome, ponajmanje o njima. Možda zvuči čudno, roditelji bi trebali biti oslonac djeci, a ja sam jedva čekala da sam počnem koristiti svoju kičmu. Odlučila sam ostati u Puli, ne biti nikome na teret, upisati jedan od 2 fakulteta koja postoje u gradu. Logično ekonomiju, pošto sam završila ekonomsku školu. Sve onako linijom manjeg otpora „prirodnim“ tokom stvari, kako me struja nosila, preslabu i neodlučnu da preuzmem kontrolu nad svojim životom. Da sam tada znala gdje ću završiti 5 godina nakon upisala bi kroatistiku, al ljepota budućnosti je u njenoj nepredvidivosti. Tek kad sam odlučno uhvatila kormilo svog života stigla sam tamo gdje sam oduvijek htjela biti.

Vrlo brzo mi se smučilo od ekonomije i života u Puli. Počela sam govorit starcima koliko mrzim taj fakultet i grad i, kad već nisam mogla studirati u Zagrebu, preselit ću se kad završim faks. Šutjeli su. Možda ih je pekla savjest, ma je sigurno. Na drugoj godini faksa bila samo ozbiljna što se preseljenja tiče, al sve je to bilo daleko „jednog dana, kad završim tu…“ Jedino čega sam se bojala bio je strah. I to ne moj, bojala sam se će me pokopati strahovi mojih staraca. U početku nisu podržavali moju ideju. Ponašali su se ko da nemam mozga i da ne bi bez njih mogla preživjeti ni dan. Da, bojala sam se straha, bojala sam se da ću zbog tog straha ostati tu, tu gdje je sve poznato i djeluje sigurno. 

Sjećam se i ručka na kojima sam starcima objavila da ću napraviti nešto što već godinama želim: probušiti nos. Stari me na prvu nije ni čuo, kao što me ne čuje nikad, samo pilji u televiziju da ne bi propustio ni jedne vijesti u danu. Mama je samo nešto promrmljala. Ponovila sam šta želim da me stari napokon doživi. Njegov odgovor bio je kratko i oštro: NE. Tu se više nije radilo u glupoj naušnici u nosu. Tu se radilo o njihovoj konstantnoj kontroli nad mojim životom. Radilo se o tome da sam ja više od 20 godina živjela život koji su oni htjeli da živim. Prekipjelo je zbog te rupice u mom nosu. Rekla sam da mi nemaju pravo tako reći NE. Mogu iznijet svoje mišljenje, al ostavit meni da odlučim. Onda je stari počeo s nekim primitivnim, konzervativnim spikama tipa: „pa di ćeš ti nać posao?!“ ja sam napokon rekla da mi ne pada napamet raditi kao ekonomistica, svaki dan, 8 sati na dan, sljedećih 50 godina sjediti u uredu za kompjuterom zatrpana dosadnom papirologijom i brojkama. Rekla sam da ne želim posao, da želim „umjetnički“ život. A on je ostao u šoku s pitanjem: “ma kakav ti je to život?“, mama je odgovorila:“bez pameti“. Onda su se povukla i ona pitanja: “pa misliš ti imat obitelj?“ Da bi mi na kraju rekao kao on pozna (moš mislit kako pozna) puno umjetnika i ne zavidi im. Moj odgovor na to je bio: „ja ne zavidim vama na rutini“. I tu je završena ta tema. Vratili smo se na moje pirsanje. Stari je promijenio taktiku manipulacije. Reko je da radim šta hoću, al pokušao me zaplašiti. Pričao je kako će mi otpast nos i pola lica, da će mi se sve upaliti… mislio je da će postić da ipak bude po njegovom. Zapravo isto kao i sa Zagrebom, tehnika zastrašivanja: pa di ćeš živjet, kako ćeš plaćat stan, di ćeš nać posao, kako ćeš si ti sama kuhat… Moram priznati da je taj strah prelazio na mene. Ipak sam odlučila: u ponedjeljak idem probušiti nos, ako se ne usudim to napraviti neću se usuditi ni preseliti u Zagreb, ako se ne usudim preseliti moj će život ostati prazan kao i moj nos. U ponedjeljak je prijateljica išla sa mnom, da nje nije bilo sigurno bi pobjegla, jer nisam se bojala da će me boljeti ili da će se nešto loše desiti, bojala sam se da ne prevlada ona mala vjerojatnost da se to zakomplicira i da stari može reć „reko sam ti ja!“ Pobijedila sam tuđe strahove i ta mala naušnica u mom nosu nije modni dodatak ona je simbol, pobijedila sam mali strah, pobijedit ću i veliki. 

Život u Zagrebu bio je sljedeći korak. Oduvijek sam se osjećala da ne pripadam Puli, ni svojoj obitelji, ni u rodnoj kući nisam se osjećala doma. Došlo je vrijeme da se krene naprijed. Dok su se neke stvari same riješile, druge su se zakomplicirale. Nisam imala muke s traženjem stana, stan je našao mene. Al stvari oko fakulteta nisu tekle onako kao su trebale. I nisam upala na diplomski studiji novinarstva. Bez obzira na to, nisam odustala od selidbe. Odlučila sam naći ću posao. Sljedeće ću godine probati ponovo, a možda i ne. Ako budem imala dobar job nema smisla ostavljati ga i vraćat se na faks.

Preselila se ja. Bez faksa, bez posla, sama, bez ikoga. Neki bi mi digli spomenik za hrabrost, a ja bi sama sebi digla spomenik za ludost. Što je od toga, sad nije bitno. Bitno je da su me uništila moja očekivanja. Meni je Zagreb bio obećana zemlja. Mislila sam da će se od prvog jutra na novoj adresi moj život drastično promijeniti. I je, al ne na bolje. Sama, bez igdje ikoga. Bez prijatelja i ikakvih kontakata. Razočarana u ljude. Znala sam imena barem 50 ljudi koji su živjeli gore, al svi, baš svi redom su me ignorirali. Svako u nekom svom životu. Ostala sam sama i izgubljena u gradu porušenih snova. Al i to sam preživjela, nisam na prvoj prepreci podvila rep i vratila se majci u gnijezdo. Nisam imala podršku najbližih. Svi su mi govorili da se vratim kući, ne mogu im uzeti za zlo, vjerojatno su mislili da je to najbolje što mi mogu savjetovati. Ali ja se nisam mogla vratiti, vraćati se uvijek znači ići nazad. Ja znam samo ići naprijed. 

Preživjela sam tu godinu, doslovce PREŽIVJELA. Na ljeto sam se vratila na more odraditi sezonu. Nakon tog ljeta, kada sam krajem devetog mjeseca putovala natrag za Zagreb plakala sam cijelim putem ispod sunčanih naočala. Mislila sam „O Bože, ne mogu preživjeti još jednu godinu ako bude kao prošla“. Nisam znala šta me čeka. Ispod straha, opravdanog, iskustvom izazvanog imala sam dobar osjećaj. Osjećaj da će sve biti u redu. 

Ponovo sam se prijavila na isti fakultet, ponovo nisam upala. Dva puta za redom ne upast na isti faks, stvarno sam se osjećala ko debil. Iako mi je sve tonulo nisam padala u depru. Zaključila sam da mi bar traženje posla ide. Skoro svaki dan zvali su me na neki intervju, naravno da me nigdje nisu primili, al barem su moje zamolbe uzimane u obzir, za razliku od godine prije. Skupila sam ja svoje dokumente s faksa, sjetila sam se kako su mi ih prošli put tek u dvanaestom mjesecu poslali na kućnu adresu u Puli, a ja sam trebala naći posao u Zagrebu, trebali su mi tamo i odmah. Da si smanjim financijski pritisak odlučila sam da ću otkazati stan za nekoliko mjeseci. Ostavila bi si još 2-3 mjeseca života u Zagrebu, a ako bi u međuvremenu našla posao tražila bi novi stan. Razlog tome djelomično je bio taj što nisam bila baš zadovoljna odnosom koji sam imala sa cimericom, osjećala sam se često nelagodno i neopušteno u tom stanu. Trebala mi je promjena. Nadala sam se da ću pronaći novi stan i posao. Nije mi padalo napamet za godinu dana opet se prijaviti na faks, dosta mi je bilo sramote. 

A onda, sasvim neočekivano: ja na razgovoru za posao, a mobitel mi vibrira u torbi, totalno mi neugodno, stišćem tu torbu u krilu da se ne čuje. Kada sam se vratila u stan nazvala sam broj koji me zvao. „Fakultet političkih znanosti, izvolite“ rekla je teta s porte. Kaže još da su me vjerojatno zvali iz referade, al referada više ne radi. Bio je petak, dakle ne rade još 2 dana. U ponedjeljak vraćam se s još jednog razgovora za posao. U tramvaju bez veze bacim pogled na mobitel, opet propušten poziv, opet isti broj. Opet zovem, opet isti odgovor: „referada više ne radi“. Zovem ih sutradan 2 put, i opet ne uspijevam dobiti referadu. Razmišljam zašto me zovu, 100% radi dokumenata koje sam pokupila, možda su se uplašili da su ih izgubili. Samo mi je u jednoj sekundi prošla kroz glavu misao da me možda zovu zbog upisa i da bi zato trebala svakako doć do njih, jer ako se o tome radi sigurno me neće moliti. 

U srijedu ujutro probudila se sama od sebe u 8 sati. Kroz rolete su se već probijale zrake sunca što je jako čudno za kraj listopada u Zagrebu. Probudila sam se tako rano, odmorna, dobro raspoložena i vani je sunčano jutro, pomislim: „mora nešto biti od ovog dana“. Odem do telefona, nazovem faks i kažu mi da nazovem u 9. Ok, odem si u dućan po doručak, skuham kavu. Sve veselo i opušteno. Čekam 9. Nazovem ponovo, i napokon dobijem referadu: “Da zvali smo vas. Jeste još zainteresirani za upis? Ostalo je mjesta.“ Prvo šok i tišina, pa upisi su prošli prije mjesec dana. Onda napokon progovorim da jesam naravno i pitam do kada se treba upisati, teta mi odgovori da najbolje do sutra i kaže kako mi na netu piše sve šta treba. Čim sam spustila slušalicu obukla sam se na brzinu, pokupila papire za upis, koje sam bila već bila podignula s faksa i izjurila iz stana. Tresla sam se od straha da to nije neka pogreška, da će mi reći da su se zabunili, da ipak nema mjesta. Od tog dana je stvarno bilo nešto, moj je život u Zagrebu dobio smisao, moj je život općenito dobio smisao, moje žrtve i borbe nisu bile uzaludne. Svaki se trud na kraju nagradi. Ako nešto želiš istina je da se cijeli svemir uroti da to i dobiješ, al to ne znači da trebaš samo sjeti, buljiti u nebo i ponavljati:“Bože ja to želim“, moraš dokazati koliko jako to želiš. 

Moje dvije godine na tom fakultetu su prošle. Mogla sam sad diplomirati, al neću, produžit ću si još jednu godinu zbog studentskih prava. Poučena iskustvom, znam da je puno lakše naći posao preko student servisa. Moram nešto raditi, moram od nečega živjeti. Ne želim se vratiti u Pulu zauvijek. I ovo ljeto koje moram provesti doma mi je mučno. Tješim samo da Zagreb ljeti ne živi, sve se seli na more, pa mi je ipak drago što sam tu. 

Prošla me depra, otišla sam na posao i dočekala rođendan u radu i zabavi. Pomislim: ako kažu za novu godinu da će ti biti onakva kako je dočekaš, možda nova godina mog života bude puna rada kroz zabavu. Sve u svemu imam dobar osjećaj, sve na kraju uvijek ispadne najbolje moguće.

Par dana nakon frendici sam rekla kako me oprala depra dan prije rođendana jer mi se učinilo da se zadnjih 10 godina nisam pomakla s mjesta. Htjedoh joj objasnit kako sam ipak došla do zaključka da nije tako, a ona me presječe rečenicom: „Nisi jedina.“ Pa možda drugima i izgleda kao da se nisam pomakla s mjesta, ili da sam se samo zavrtila u krug. Al ja sam ponosna na to što sam imala hrabrosti promijeniti sve čime nisam bila zadovoljna. Rekla sam joj da mi je drago što sam promijenila sve što mi je išlo na kurac, nisam ostala na onom glupom faksu, u ovom glupom gradu, nisam zaglavila na nekom glupom poslu. 

Sve što sada imam je najbolje moguće i znam da me čekaju još bolje stvari. Ma koliko god ljudima sa strane moj život izgledao jadan. Moj je i ja ga volim.