Kad je kraj, kraj je

U čuđenju slušam stavove nekadašnje mi prijateljice, sad prave nepoznanice. Pitanje koje mi je sijevnulo u glavi isključilo me iz razgovora, pardon, monologa: „O čemu da ja uopće pričam s tobom?“ Nisam ga izgovorila, šutjela sam, prestala sam slušati. 

Naš je odnos došao do krajnje faze, faze koja se zove: da te sad upoznam ne bi bile prijateljice. Ne mislim tu ništa loše o osobi. Radi se o razlici u stavovima, razmišljanjima, pogledu na svijet. Po tome biraš prijatelje, one koje razumiješ, one koji te razumiju. Nemam nikome namjeru opravdavati svoje postupke, način života, stavove, niti ih ikome nametati. Al ono što ne mogu podnijeti je da mi netko čini da se osjećam loše. Da mi siše energiju, ljulja vjeru u moj put. Da mi samopouzdanje sruši do te mjere da svojoj majci postavim pitanje: „Mama, sam ja stara?“ Da se ponovo osjećam loše kao dok sam bila teenagerica, ružna, nesigurna, čudna; kada su mi lijepe prijateljice iz sažaljenja pokušavale namjestiti dečke koje su one odbacile, koji nisu bili dovoljno dobri za njih, koji su se uklapali u moje kriterije „ukusa o kojem se ne raspravlja“. 

Kad je kraj, kraj je. Nema smisla forsirati stvari koje ne idu u ime 20 godini prijateljstva, od kojih je 15 provedeno u šutiranju lopte na ulici, a ostalih 5 u pokušajima održavanja. Rasli smo i promijenili se, jbg više ništa nije isto, više nitko nije isti.