„Nije trebalo toliko štedjeti taj život. Trebalo je živjeti.“
"Nije trebalo toliko štedjeti taj život. Trebalo je živjeti." reče moja prijateljica prije par mjeseci. Zvučalo je to kao mudrost dana, možda i godine. Lako je bilo složiti se s time tople proljetne večeri na stepenicama ispred „džamije“. Kad nam je jedina briga bila kako ubiti vrijeme, a potrošiti što manje novca, novca kojeg nemamo, al imat ćemo, sezona će, zaradit ćemo…
Evo proletjela je ta sezona bez da ispuni moja očekivanja. Očekivala sam da bude ista kao prošla, ali nije, jer kao što jedna pjesma kaže "danas nije jučer".
Radila sam malo, premalo. Inače dodatni posao postao je jednini. I bila sam zadovoljna. Činilo mi se da sam shvatila da ima u životu puno ljepših stvari od fine cifrice na tekućem koja osigurava par mjeseci egzistencije u Zagrebu. To što nisam bila vezana za neko radno mjesto dalo mi je slobodu, dovelo me do nezamislivih mjesta, ljudi, situacija, doživljaja.
Bila sam sasvim zadovoljna, do jučer. Nazvala me prijateljica. Buduća cimerica. Probudila me iz mog ljetnog sna. Morale smo se dogovoriti oko stana. I tada me uhvatila panika – novac! Shvatile smo da imamo ušteđevine za možda dva mjeseca života prije nego nađemo posao. A kojom brzinom se poslovi danas nalaze to i nije baš optimistično. Govorila sam da se ne brine, jer u životu se stvari uvijek poslože onako kako trebaju. Meni se u tri godine još nije dogodilo da ostanem bez kinte, pa da se moram vratiti mami na grbaču. I ne znam koga sam tu zavaravala ili tješila, nju ili sebe. Moram priznati, uhvatila me panika. Kad sam izračunala koliko sam zaradila, a za koliko će me olakšat FPZG, HZZO, buduća gazdarica stana… i tko zna tko još, nije mi baš ostala utješna cifra.
Cijeli se dan brinem oko glupog novca i glupog stana u Zagrebu. A onda veliki oblak crnog dima proguta Istru. Izađem na ulicu i vidim plamen koji se približava kućama, vatrenu frontu koja se širi i mali žuti kander koji se bori protiv nje.
Pa ima li smisla brinuti se oko stvari koje su tako daleke, kad ne znam dal će za koji sat vatra stići do naših kuća? I treba li toliko štedjeti taj život kad on nas ne štedi? Nikad ne znaš šta će ti donijeti. Pa bolje onda uzeti sve dobro što ti daje, dok ti daje. Jer nikad ne znaš kad će „plamen“ progutati sve što znaš.
Evo proletjela je ta sezona bez da ispuni moja očekivanja. Očekivala sam da bude ista kao prošla, ali nije, jer kao što jedna pjesma kaže "danas nije jučer".
Radila sam malo, premalo. Inače dodatni posao postao je jednini. I bila sam zadovoljna. Činilo mi se da sam shvatila da ima u životu puno ljepših stvari od fine cifrice na tekućem koja osigurava par mjeseci egzistencije u Zagrebu. To što nisam bila vezana za neko radno mjesto dalo mi je slobodu, dovelo me do nezamislivih mjesta, ljudi, situacija, doživljaja.
Bila sam sasvim zadovoljna, do jučer. Nazvala me prijateljica. Buduća cimerica. Probudila me iz mog ljetnog sna. Morale smo se dogovoriti oko stana. I tada me uhvatila panika – novac! Shvatile smo da imamo ušteđevine za možda dva mjeseca života prije nego nađemo posao. A kojom brzinom se poslovi danas nalaze to i nije baš optimistično. Govorila sam da se ne brine, jer u životu se stvari uvijek poslože onako kako trebaju. Meni se u tri godine još nije dogodilo da ostanem bez kinte, pa da se moram vratiti mami na grbaču. I ne znam koga sam tu zavaravala ili tješila, nju ili sebe. Moram priznati, uhvatila me panika. Kad sam izračunala koliko sam zaradila, a za koliko će me olakšat FPZG, HZZO, buduća gazdarica stana… i tko zna tko još, nije mi baš ostala utješna cifra.
Cijeli se dan brinem oko glupog novca i glupog stana u Zagrebu. A onda veliki oblak crnog dima proguta Istru. Izađem na ulicu i vidim plamen koji se približava kućama, vatrenu frontu koja se širi i mali žuti kander koji se bori protiv nje.
Pa ima li smisla brinuti se oko stvari koje su tako daleke, kad ne znam dal će za koji sat vatra stići do naših kuća? I treba li toliko štedjeti taj život kad on nas ne štedi? Nikad ne znaš šta će ti donijeti. Pa bolje onda uzeti sve dobro što ti daje, dok ti daje. Jer nikad ne znaš kad će „plamen“ progutati sve što znaš.
Primjedbe
Objavi komentar