Podstanarski život

„Nemam sta-aan!“

„Uzmeš oglasnik i nađeš sta-aan!“

Kako jednostavno! Al svim tim stanovima nešto fali, nešto ne štima, a ako su ok onda su preskupi. Kako god svima, baš svima fali ista stvar – prijava. I tako mi podstanari plaćamo da živimo kao ilegalci. Bez prijave boravišta ne mogu ni doktora prebaciti, ne mogu se prijaviti na burzu, ma ne mogu se ni u knjižnicu učlaniti! Ja u tom gradu ne postojim. 

Pa jebem vas pohlepne šta od 300 eura koje nam uzimate svaki mjesec ne možete odvojit 100 – 200 kn da bi i mi jadnici bez stanova mogli živjeti kao ljudi. Osim toga, ko snosi troškove popravaka? Mi naravno. Pokvari se frižider (jer je star 20 godina) i šta gazda reče na to: „Vi ste ga pokvarile.“ Da baš, hobi mi je kvarenje frižidera. Al ne zanima to njega, on hoće da se frižider popravi. Tko će ga popraviti i tko će to platiti nije ga briga, zna da on neće. I tako ode 400 naših kuna na popravak frižidera, nakon 3 mjeseca čekanja majstora. Da ne govorim još i o plaćanju nekakvog kredita za neke dimnjake na zgradi koji me se uopće ne tiču jer nisam vlasnik stana, a time ni suvlasnik zgrade. Al to je sve fino upakirano u režije (pričuva, ovo, ono…), da za to nisam ni znala dok mi kolega, koji je u istoj zgradi imao stan, nije rekao. Kad sam za to saznala već je bilo kasno da se bunim. Ubrzo su nas šutnuli van. Tako je to, nema stabilnosti, nema osjećaja doma, koferi uvijek moraju biti spakirani. 

I eto nas sljedeće jesni u novom stanu. Početak devetog mjeseca, sunce sja, toplo je, stan je nov, u novoj zgradi, sve blista. Opremljen maksimalno, ima sve šta nam treba i ne treba (max tv npr.). Wow, stan je izgledao odlično. Za istu cijenu kao prije dobili smo 10 kvadrata stana više i velik balkon. Oduševljenje mi je trajalo mjesec dana. Čim je malo zahladilo počela je vlaga izbijati na sve strane, u mojoj sobi najviše. Otpala je žbuka, raspao se ormar, sve u njemu je pozelenilo. Nitko od vlasnika se nije udostojio doć vidjeti šta se sa stanom dešava. Jedino se kućepazitelj žalio da mu curi voda u šupu. „Pa jebem ti šupu, meni curi u sobu!“ A kad je vidio na šta naš stan liči počeo se derati: „Pa stan je uništen! Oćete vi zvat gazdu ili da ga ja zovem?“ Opet kao da smo mi krive i kao da nismo javile vlasnicima. Njih naravno nije baš previše briga ni za stanove, a kamoli za nas podstanare. Jedino što je bitno – da lova redovito sjeda na njihov račun i da su režije plaćene. Čista lova, režije plaćene, trošak nikakav… 

I sad opet ispočetka, novi stan, nova cimerica, novi luđaci od vlasnika i susjeda… jedno što mogu reći je hvala Vladi na porezu na imovinu, valjda će nas sad napokon počet prijavljivat. Da i mi jadnici kojima bogati starci nisu kupili stanove, pa živimo po vlažnim, starim, skupim, smrdljivim rupama izađemo iz ilegale.