Voda stajačica

Ne vjerujem nikome, ničemu… Ona moja filozofija da se sve dešava s razlogom i da se sve na kraju posloži točno onako kako treba biti pada u vodu, u dubok mulj. Ne vidim ništa, ne vidim dno, ne vidim obalu, ne vidim kraj ni početak. Tu sam negdje u točci zvanoj nigdje. Samo stojim, nasred mutne bare. Sve oko mene stoji. Svi oko mene pustili su korijenje u mirnoj prljavoj vodi. I ja sam stala tu. Želim ići dalje, ali tu nema vjetra, nema struja. Samo mir, mir stajačice koja me ubija, guši, uvlači u sebe, u svoju dosadu i besciljnost.

Već sam dva mjeseca doma. Živčanim od nedostatka života, ništa se ne događa, stvari se nigdje ne kreću. Majka mi kaže: treba ti muž i dijete. Kao da bi me oni izvukli iz ubitačnog stanja nepokretljivosti. Samo bi me povukli dolje, zakopali bi moje korijenje u mulj. Ja moram ploviti, bar još malo. Al ne znam kamo, kuda? Inače se prepuštam vjetru i strujama. Sad ih nema. Ja sama ne znam. Propadaju mi planovi, gubim orijentaciju, nema smisla se ni truditi. Kad god pokušam zaveslati, odgurnuti se van, nešto me zakoči, nešto mi neda.

Pomislila sam baš kako su se stvari polako počele kretati, kad je opet sve stalo. Mrzim ljeto, sve se poremeti. Onda svake jeseni sve ispočetka. Kad nemam bazu, nemam jednu stabilnu točku za koju bi se mogla uhvatiti dok se oko mene svijet mijenja. Jedino što imam je ova močvara u kojoj sam zaglavila predugo. Ovdje ustajali zrak smrdi po truleži. Ja trebam svježinu, vjetar i morske struje…