Kut moje samoće

-

Nisam ovca, ni bilo koja duga životinja koja pripada stadu, jatu, čoporu. Najbolje funkcioniram sama za sebe. Zato sam oduvijek imala problema, svima sam bila čudna, uvijek sam morala biti kontra mase, kontra svih. S vremenom sam prevladala te svoje probleme socijalizacije, čak do te mjere da mi ponekad fali veliko društvo i uplašim se samoće. Ipak i dalje postoji taj kut u koji bježim kad se umorim. Taj mali kut moje samoće. Tih nekoliko minuta, sati, dana u svom malom svemiru, sama.

Ljudima to i nije baš lako shvatiti pa ispadam loša prijateljica ako jedan dan ne zovem na kavu, ako ne odgovorim na poruku u roku od 5 sec. Kreće rafal: Šta se ne javljaš? Šta se ljutiš? Šta sam ti napravila? Uvijek ja tebe moram zvat! Ako sam ti dosadna ok, aj bok! I uvijek ista priča: Ne, doma sam, umorna sam. Ne izlazi mi se. Čitam, pišem, gledam 183 put jednu te istu epizodu Prijatelja, buljim u plafon… whatever. 

Čemu tolika drama? Jesam li u pravu ako kažem da osoba koja se tako ponaša nema razumijevanja za mene i moje potrebe? Da lažem da sam na poslu bilo bi ok. Ako kažem da sam doma i da mi se ne izlazi to je skandal. Moja potreba za samoćom jednaka je potrebi za zrakom. I jednostavno je jača od osjećaja obveze da moraš izaći pa makar preko volje da se druga strana ne bi naljutila. Zašto? Ako smo se vidjele jučer, i vidjet ćemo se sutra mogu pliz danas biti malo sama?! 

Kad me neke ruke stisnu čvršće za vrat da mi počinje faliti zraka bježim od njih.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više