Who you fuck and who you know

Prije nekih tjedan dana objavljeno je ono pismo studentice, pardon, štreberice iz doma na Savi koja izlaske naziva asocijalnim ponašanjem, svoje sustanare divljacima, misli da će jedina uspjeti samo zato što ne diže oči s knjige. E, draga moja kako ti misliš uspjeti u životu ako ne znaš kako stvari funkcioniraju izvan korica tih knjižurina?

 Podsjetila me na jednu curu iz mog razreda u srednjoj. Znala je sve knjige napamet, živjela je minutu od najpopularnijeg kluba u gradu, a u njemu nikad nije bila. Imala je petice iz svega osim iz tjelesnog i informatike. Nije se znala služiti internetom. Trebali smo jednom, za vježbu, naći neki podatak na netu i napisati izvor - stranicu na kojoj smo to našli. To je za nju bila znanstvena fantastika. Otišla je u knjižnicu, našla u nekoj knjizi traženu definiciju i prepisala izvor iz fusnote.

Ljudi moji, jeste li zaboravili onu najjednostavniju definiciju inteligencije: inteligencija je sposobnost snalaženja u novim situacijama u kojima ranija znanja i iskustvo ne pomažu. Možeš naučiti napamet sve knjige iz NSB-a, al nećeš razviti inteligenciju. Inteligencija se razvija vani, u stvarnom svijetu, u interakciji s ljudima, a ne u sterilnim uvjetima tihe studentske sobe.

Danas čitam kolumnu Vlade Bulića koji se osvrće na taj tekst. „Kad živiš u društvu u kojem su veza i poznanstvo, moderno se kaže networking, često važniji nego diploma, onda shvatiš da ti je karijeri više pomoglo divljanje po Bestu nego štrebanje u sobi.“ Kaže on i tako je u pravu. Do istog sam zaključka i ja došla ovog ljeta. Malo sam radila, a puno „divljala“ okolo. Upoznala sam toliko ljudi koji su uspješni u onom što rade, kojima se divim. Da sa sjedila doma, u svojoj sobi ili na nekom zatupljujućem radnom mjestu ne bi toliko proširila svoj network. Tad sam shvatila koliko su izlasci i druženja bitni. Možda čak i bitniji od ispita, od posla, od odmaranja, od onog što moram. Nisam bila sigurna da li sam u pravu ili samo pokušavam naći ispriku za svoje „divljačko, alkoholizirano, neradničko ponašanje“. Sad sam valjda našla još jednog „divljaka“ razmišlja isto kao i ja. Naravno, da se slažem s njim i u onom dijelu da se izlasci i štrebanje nadopunjuju. Ključna riječ je nadopunjuju. Jedno bez drugoga ne ide. Samo štrebanje u sobi, ili truljenje na radnom mjestu nisu dovoljni. Osobna društvena mreža potrebna je koliko i znanje i novac.

Bulić toj djevojci predviđa dva scenarija nakon završetka studija. Prvi je: nezaposlena djevojka s magisterijem, a drugi: uspješna inozemna karijera u društvu gdje je znanje bitnije od poznanstva. Taj drugi scenarij je ono u čemu se ne slažem s njim. Ljetos sam upoznala djevojku iz Nizozemske koja je svojim projektom sudjelovala na Pula film festivalu. Komentirajući nestručnost i neobrazovanost čelnih ljudi naših gradova i općina kaže ona kako glupi ljudi dolaze na tako dobra radna mjesta. „It doesn’t matter how smart you are...” počnem govoriti. „…but who you fuck and who you know.“ završi ona. Kaže da je tako i kod njih, da je tako svugdje. Pomislila sam, ako je tako u zemlji koju smatramo razvijenom, naprednom, gdje se poštuju znanje i sposobnost, koliko je stanje kod nas gore.

Još jedan tekst koji me ovih dana naveo na razmišljanje je osvrt na međuljudske odnose jedne autorice koja kaže da je u današnjem svijetu mudro održavati odnose s ljudima koji nam mogu zatrebati. Ali da ona jednostavno nije takva. Ona je iskrena, nije proračunata i svoj uspjeh želi graditi sama. Zanima me da li bi joj tekstovi bili toliko objavljivani da nikad, baš nikad nije povukla neku vezu iz svoje društvene mreže. Što god da radiš, u čemu god da želiš uspjeti ljudi moraju znati za tebe, moraju znati da postojiš, moraju znati da to radiš.

Dok sam konobarila masu puta sam posao dobila preko veza i poznanstava. Na primjer: kolegica s kojom sam ostala u dobrim odnosima i nakon što smo prestale raditi zajedno pozna nekoga tko ima kafić, pošto ona već radi na drugom mjestu on ne nudi posao njoj nego je pita da li zna nekoga tko bi radio kod njega. On se sjeti mene jer je sam bila korektna kolegica i radnica pa me preporuči. I to nije toliko velik skandal, jer mjesto konobarice u kafiću nije radno mjesto iz snova, pa ako ga dobiješ preko veze nije bed.

A kad bi situacija bila ovakva: da poznam nekog tko pozna nekog kome treba neko tko piše, i kad bi me taj netko preporučio to bi bilo loše. Ja bi ispala loša osoba koja je iskoristila poznanstvo za poslovni probitak. A to što već 15 godina piskaram i to što su moji tekstovi ipak presudili palo bi u drugi plan.

Ah, kao da niste primijetili da su poznate osobe uvijek u vezama s poznatim osobama. Isprava sam mislila to tako ide jer se kreću u istom krugu, žive slične živote, razumiju se... Ma, da! Sve to funkcionira po principu ti meni ja tebi. Držimo se zajedno, zajedno smo jači. A kad slava počne blijediti, veza se raskida i traži se neko novi, poznatiji… Pala mi je na pamet Franka Batelić. Sjećam se da je objavila da je u vezi s Lukom dan, dva nakon što je Kinoklub dobio Porina. A sad, eto je s Ćorlukom. Ma tko je Luka Tomaš?

Svijet očito tako funkcionira, vrti se oko pravila: „It doesn’t matter how smart you are, but who you fuck and who you know.“