Na put prema dole ili prema van?

Početak akademske godine = studentski prosvjedi, pa to je već tradicija! Cjenjkanje s Vladom. Pošto godina? Pošto ECTS? Pošto diploma? I tko bi trebao platiti više, a tko manje. Zavade se onda kolege međusobno, „uzorni“ protiv onih „manje uzornih“ pa ratuju na dvije fronte. I protiv Vlade i jedni protiv drugih. Oni uspješniji prebacuju manje uspješnima da nisu uredno obavljali svoje obaveze, pa zato nek plaćaju školarinu. A ovi drugi se brane tražeći jednakost. Svake godine isti scenariji.

Da živimo u idealnoj državi stala bi na stanu onih studenata koji su redovni, koji sjede na predavanjima, koji daju sve u roku. Ali tko je motiviran diplomirati u državi u kojoj medijski naslovi tipa: „Vladin je program s faksa na biro pa onda u grob!“ nisu senzacionalizma nego istina? Šta bi mi vrijedila titula magistra kada bi trunula na zavodu? Samo bi povećala već ogroman broj nezaposlenih. Bila bi samo broj, zabrinjavajući statistički podatak. 

Čini mi se da su apsolventi tražena roba. Znaš sve kao da si završio faks, al još nemaš taj papri radi kojeg bi te morali više platiti. Imaš studentski ugovor, radiš za minimalac i iskustvo. Poslodavac trlja ruke dok te cijedi. A onda kada dođe taj veliki dan i pojaviš se na poslu s diplomom u rukama čestitaju ti nogom u guzicu. Pristala bi i na to, samo da još malo odgodim traženje odgovora na pitanje: „šta sad?“. 

„Šta sad? Šta sad? Šta sad?“ neko mi vrišti u glavi, ne mogu ni jesti ni spavati, odgovora nema. Više od 43 000 ljudi lajkalo je fejs stranicu „Mladi napustimo Hrvatsku“. Jel to odgovor koji tražim? Trebalo bi probati, ali bojim se da nisam dovoljno hrabra, da nisam dovoljno genijalna da uspijem vani. Mislila sam oduvijek da je moj život u Zagrebu, al očito u njemu neće bit života dokle god je u Hrvatskoj. 

Kažu da kad dođeš do dna dublje ne možeš potonuti. Jesmo li taknuli dno? Ili je jama u koju Hrvatska pada bez dna? Daleko smo mi od puta prema gore, pa je put prema van možda jedini put.