Stvaramo Televiziju Student

Kako je teško nešto napisati u malo slova. Još kad znaš da je bitno pa ti se prsti počnu trest, a mozak zablokira. Stvaramo povijest. Tako barem kažu. Stvaramo Televiziju Student.

Do danas i nisam imala osjećaj da radimo nešto bitno. Nisam bila svjesna koliko to može postat veliko. Kao nešto između novinarke, marketingašice i PR-uše javila sam se za sudjelovanje u projektu, priključila sam se grupi zaduženoj za promociju. Dobila sam zadatak da twittam ili kako bi se to fensi reklo postala sam „Community Manager“.

Sastanci po kafićima, nekakvi glupi twittovi, nedostatak informacija, nepovezanost s ljudima iz studija… svi tipični problemi projekata u začetku. Mislila sam da sam dobila najbeznačajniji zadatak od svih. A uvijek je tako, uvijek je ono tuđe bolje. Žao mi je stvarno što ne znam ni snimat, ni montirat, ni raditi priloge, nit išta vezano uz televizijske emisije. Al, eto, bolje da se svako drži onoga što zna i može, nego da se gura tamo gdje mu nije mjesto. Pa sam se ja tako nekako našla u televizijskom PR-u.

Mali projekt koji je krenuo iz studija u podrumu fakulteta, ideja koja je rasla u glavama profesora i studenata generacijama, godine rada, puna arhiva snimljenog materijala… sve to od sutra izlazi van, izlazi iz podruma, postaje stvarna televizija.

Ta ideja televizije u nastajanju, televizije koju će stvarati studenti ne samo na razini fakulteta nego na razini sveučilišta, programska shema koje još nema, koja će tek nastati… zvučalo mi je neizvedivo. Dok smo raspravljali o strategiji promocije ljutila sam se:“Šta mi uopće promoviramo? Pa mi nismo vidjeli ni minutu programa!“ Tad nisam kužila glavnu ideju „Reality stvaranja televizije“ kako je to danas Mirković rekao.

Zadnja dva dana prate nas svi mogući mediji, od HRT-a do poslovnih novina. Svi znaju za nas. Nisam to očekivala. Prije dva tjedna mislila sam da će to biti još jedna pokušaj studentskog projekta koji će proći nezapaženo, u tišini. A sad svi bruje o nama. Prije par dana na Twitteru smo imali 18 followera, sad se brojka penje prema 150. Više mi se moj zadatak ne čini beznačajnim. Kad sa vidjela koliko nas ljudi prati uhvatila me trema. Treba napisati nešto kratko, jasno, efektno, točno, ubaciti link, sliku, označiti profile onih koji su povezani s nama i sve to u 140 znakova. Hvata me panika. Jedno je kad pogriješim pa se osramotim kao Sanja Benčić, drugo je kad pogriješim kao Televizija Student pa osramotim cijeli projekt.

 Sve u svemu iznenađena sam kako je odjednom cijeli taj projekt postao nešto bitno. Postala sam dio nečeg bitnog, nečeg što može postat veliko. Možda još uvijek nisam potpuno svjesna koliko značajan moj angažman u tom projektu može biti.

Čini mi se da je to život - male stvari koje rastu.