Uvijek tu, al nikad ta. Zašto?

Napisala sam članak na: http://www.female.hr/ona-koja-je-uvijek-tu-ali-nikad-ta/1333/

Jedan mi se čitatelj na Twitteru javio komentarom, kaže: „Koliko se puta ovo dogodilo i u obrnutoj verziji.“ Komentar me navede na razmišljanje. Odgovorim da se očito događa često u ovoj ili onoj verziji jer ljudi il ne vide il ne cijene ono što im je po nosom. Pita me opet: „Zašto se to događa? Koji je razlog, nezrelost ili sljepoća?“

Rekla bi i nezrelost i sljepoća + znatiželja. Ono što je uvijek tu postaje poznato, a time nezanimljivo. Mislimo da na svijetu ima toliko boljih stvari, ljudi pa ih idemo tražiti, lutamo bez veze i bez cilja. Nekad treba preći cijeli svijet da bi shvatiti da nas naše blago čeka doma. Žalosno je kako ljudi mogu biti slijepi pored zdravih očiju i ono što se kaže od šume ne vidjet stabla. Koliko puta ljudi gledaju u nekog, a vide kroz njega. Nekad moraš otići da bi vidjeli prazninu koja će stati na tvoje mjesto.

Rekla bi i da zreli ljudi znaju da parovi ne ostaju zajedno 30, 50, 70 godina zato jer su cijelo vrijeme ludo zaljubljeni nego zato što se razumiju, poznaju drugu stranu bolje nego sebe, imaju kvalitetnu komunikaciju i poštuju se. Kad zaljubljenost prođe važno je znati ostati prijatelj za cijeli život, ne otići čim se leptirići u trbuhu smire. Zato mislim da je prijateljstvo temelj kvalitetne veze. 

Al, eto, moja druga „polovica“ očito ne misli tako, pa luta svijetom dok ja čekam da shvati, da se vrati tamo gdje se uvijek vraća kad ostane sam. Samo ne znam koliko ću još moći tako. Umorila sam se. Možda moram otići, ostavit prazninu da vidi koliko sam mu značila dok sam bila tu…