Ta jedna noć godišnje u kojoj je bitno praviti se živ

Oduvijek sam mrzila praznike, Božić i Novu godinu posebno. U to sam vrijeme najjače osjećala koliko sam drugačija, koliko ne pripadam svijetu u kojem sam se našla. Najteže je bilo dok sam išla u školu. Kraj osnovne, početak srednje, vrijeme kada djeca postaju tinejdžeri, odvajaju se polako od roditelja, počinju sami priređivati svoje zabave… Ja? Ja nisam smjela slaviti s njima.

U srednjoj je postalo vrlo bitno gdje ćeš slaviti i s kim. Inače sam svima bila čudna, a pred kraj prvog polugodišta postajala sam još čudnija. Svim svojim bićem mrzila sam pitanja: Di ćeš za novu? S kim? Govorila sam da ću s prijateljima ovdje il ondje, iako sam znala da ću najvjerojatnije ležati sama u svojoj hladnoj i mračnoj sobi, pokrivena preko glave, na mokrom jastuku i pokušavati shvatiti zašto baš meni, zašto baš ja. Nakon preživljene noći s 31.12. na 1.1. trebalo je preživjeti još prvi tjedan u školi i pitanja: Di si bila? S kim? Kako je bilo? I naravno sve cool priče kolega iz razreda.

Kad sam napokon postala dovoljno jaka, hrabra i odrasla da preuzmem kontrolu nad svojim odlukama i postupcima, postala slobodna bez straha od zabrana i kazni, shvatila sam koliko je ta Nova godina zapravo isforsirana stvar. 

Netko je proglasio tu noć najluđom noći u godini i tako mora biti, cijeli se svijet mora toga pridržavati. Moramo uplatiti neko skupo, daleko putovanje, ili bar otići na skijanje u najskupljem tjednu sezone; večerati u skupom restoranu, tulumariti u fensi klubu. Naravno treba kupiti i novu obleku. Pa nećeš valjda biti u haljini koju imaš već dva tjedna. Toaleta mora bit nova i kompletna. Haljina, cipele, torbica, kaput, frizura… sve, sve, sve. Moraš izgledati i zabavit se kao holivudska zvijezda. Taj jedan provod, ta jedna noć u godini vrijedna je da se potroše svi novci koji se imaju i oni kojih nema. Pa šta ima veze ako u siječnju i dođe koja opomena zbog neplaćenih režija. Bitno je samo imati najkul odgovor na pitanje di si bio za Novu i naravno najluđe fotke na fejsu da cijeli svijet vidi kako smo se ludo, luđe, najluđe proveli. 

Ne bi li svaka noć našeg života trebala biti najluđa, najbolja, najljepša…? Zar se samo taj jedan dan godišnje računa kao bitan? Ostale dane možemo prespavati. Ostale večeri možemo provesti pred TV-om kao pasivni promatrači loših serija. Ostale dane ne smijemo biti lijepi, ni nositi novu odjeću, to se čuva za posebne prilike, jednom godišnje kad je bitno pokazati novu haljinu svijetu. Ako netko živi 364 dana godišnje, 364 noći godišnje slavi, a onda odluči uzeti pauzu jedan dan i prespavati baš tu noć s 31. na 1., to nije normalno, takav čovjek je čudak, pa mislim prespavati Novu godinu, hallo?! A oni koji spavaju 364 dana i noći godišnje, onda se taj jedan dan prave da žive, prave se da se zabavljaju jer svijet očekuje od njih da se zabave baš na taj dan, oni su ok, oni su sasvim normalni. Proživjeli su jedan dan svog života i sad se mirno mogu vratiti u svoje stanje vegetiranja do sljedećeg 31.12. 

Dok spominju Novu svi zapravo misle samo na tu jednu noć, na tih cca 12 sati, nitko zapravo ne razmišlja o slijedećih 12 mjeseci ispred nas. Razmišljaju ljudi o Novoj godini samo u okviru lista odluka tipa: prestajem piti, prestajem pušiti, idem na dijetu… koje pogaze već u prvim minutama nakon ponoći. Svi se nadaju da će biti bolje. Ali još nisam čula da netko zamišlja malo dublje od toga, da razmišlja: Što ja mogu napravit da mi bude bolje? Što trebam promijeniti? Što baciti iza sebe, a što zadržati? Svi samo slegnu ramenima i kažu: A ma, bit će bolje… valjda.