I na kraju, krenut ćeš dalje…

“... you'll go somewhere new, and you'll meet people who make you feel worthwhile again.“ The Holiday 

Citat iz jednog od meni najdražih filmova. Tako lijepo zvuči, a često ga je preteško primijeniti na svoj život. Nekad si ne vjerujemo dovoljno da bi krenuli naprijed. Nekad ne vjerujemo sudbini da bi pustili da nas vodi. Nekad ne vjerujemo ljudima da bi im dozvolili da nas vole, a najčešće ne vjerujemo da smo vrijedni iskrene ljubavi.

Otići dalje… na neko novo mjesto, u tome je bit. Ne moraju to biti radikalne životne promijene. Ne moramo se preseliti na drugi kontinent ili otputovati negdje daleko. Samo um i srce moraju krenuti dalje. To je možda i teže od odlaska u nepoznato, jer kao što je jednom moja prijateljica rekla: „I da se sutra probudim u New Yorku probudila bi se s istim osjećajima“

Promjene su teške, ali nužne. Često nas zastrašuju, ne znamo što će se iz njih roditi zato se radije vraćamo natrag, na poznate staze. Gazimo svoje stope, po stoti put zapinjemo za isti kamen, poznati kamen. Često se i sama, zbog samoće, straha i nesigurnosti vraćam natrag, pa se ponovo spotaknem na istom mjestu, padnem u isto blato. Izvučem se nekako, vratim se na stazu, okrenem lice u pravom smjeru, hodam tako par koraka pa opet dođem u iskušenje da se vratim natrag. Vodim borbe sama sa sobom, dok je sve oko mene mirno i svijet čeka da odlučim gdje ću dalje, u mojoj glavi vlada totalni kaos. 

Znam da nema smisla vraćati se ljudima koji su nas razočarali. Prijatelji koji su me lagali, jesu li mi ikad bili prijatelji? Ljubavnici koji su me odbacili, jesu li me voljeli? Suradnici koji su me ponižavali, jesu li me cijenili? Sve je jasno… samo fali snage da se povuče rez, da se kaže dosta; i vjere da će prazninu koja nastane ispuniti nešto puno bolje.

I na kraju, krenut ćeš dalje i upoznati ljude koji će učiniti da se osjećaš vrijedno ponovo.