Krivnjo moja, pređi na drugoga

-

Ha, izgleda da smo već sami sebi počeli ići na živce stalnim kukanjem i jadikovanjem, svaljivanjem krivnje na: državu i Vladu, krizu i recesiju, sustav i birokraciju… širu i užu rodbinu, bake i prabake, pretke i nasljednike… Ma bitno da je netko drugi kriv što su nas prozvali „kauč nacijom“. Nemamo mi ništa s tim.

Reče meni majka jednom: “Svi su nešto naslijedili od svojih staraca, mi nismo ništa“, a ja ju gledam, premlada da bi digla ruke od sebe i kažem: “A šta ću ja onda naslijediti? Ništa! I šta da radim sad? Da se ubijem odmah?“ I ne mogu vjerovat. To je isprika za sve. „Nemamo ništa jer nam nitko ništa nije dao“ a ne: „Nemamo ništa jer nikad ništa nismo stvorili.“ Moj stari stalno priča kako ih je moja nona sjebala, ona im je glavni i dežurni krivac, a i dalje žive u njenoj kući. Kad su bili mlađi nego ja sada, imali su priliku otići u Kanadu. Sve je bilo sređeno, papiri, vize, sve. I? Pali su korak do. Nisu se usudili skupit ono malo što su imali i krenuti u svoj život. Od tada svi i sve drugo im je krivo. Prvo nisu dobili stan od bivše države, pa ih je sjebala nona, pa rat, pa kriza, pa inflacija…

To je eto priča koju ja slušam cijeli život. Patnička priča od koje mi se povraća. Priča zbog koje sam se zaklela sama sebi da si nikad neću dozvoliti da netko drugi, ili nešto drugo bude krivo za moj pad. Danas slušam istu priču na makro razini. Kriza, recesija, nezaposlenost… cijela država se kolektivno žali. 90-tih je bio rat, kriza, inflacija, nezaposlenost… za koju godinu će biti nešto drugo, pa nešto peto… Svako vrijeme nosi svoje krize. Raj ne postoji, idealnih uvjeta nema.

U ovoj krizi nacija je pala u jamu u kojoj svi sjede i kukaju, nitko se ne pokušava iskopat van. Viču: „Kriza je, ne može se!“ Napokon čujem da se par ljudi probudilo. Govore: „Prestanite kukat! Pokrenite se! Prestanite krivit druge! Preuzmite odgovornost za svoje živote!“ U pravu su. Nadam se da će se njihov glas ipak čuti, da će ih netko poslušati, da ih neće ušutkati kamenjem jer su se usudili razmišljati drugačije i to reći na glas. Trebamo takve ljude, treba nam netko da nas potakne da prvo promijenimo stav, pa sebe, pa sve oko sebe. Na kraju krajeva, izbor uvijek postoji, ali pravi izbor ne znači i lakši put. 


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više