Neviđena bahatost

-

Uđem u kopirnicu kraj faksa. Unutra 4 cure koje rade i jedna klijentica. Kažem: „Dobar dan“, odgovora nema. Jedna radnica pokušava klijentici otvoriti neki dokument na kompjuteru, al nešto zapinje, pa to traje i traje… dvije kopiraju nekakve knjige, očito za klijente koji će ih kasnije podignuti, a četvrta se samo mota okolo, priča na mobitel… sve gledaju u mene ali kao da me ne vide. Potpuno me ignoriraju. I nije mi jasno u čemu je problem. Da se nisam ja to možda jutros probudila nevidljiva? Lagano mi se žuri, postaje mi neugoda ta situacija, čak se osjećam nedobrodošlo i zaboga u kopirnici je dvostruko više djelatnica nego mušterija, pa zašto ja onda toliko čekam?

Napokon kažem: „Oprostite, mi može netko samo jednu stranicu isprintat?“

„NEEE!!! MOJE RADNO VIJEME JE GOTOVO, A CURE SVE RADE!“ jedna od cura počne vrištat na mene. U šoku sam. NE?! Kako možeš mušteriji reći NE? Jel to zato što sam rekla da imam samo jednu stranicu? 

Kažem da mi nitko nije reko ni „dobar dan“ i okrenem se prema vratima da izađem.

A ona se dere za mnom: „DOVIĐENJA!!!“

Izlazim šokirana. Ovakvu bahatost i bezobrazluk u životu nisam doživjela. Istina, danas sam trebala samo jednu stranicu, od toga se sigurno ne bi obogatili. Ali koliko sam stranica do sada isprintala u toj kopirnici, ne samo ja nego svi moji kolege. Koliko smo im novca ostavili. Da nema nas ne bi bilo ni njenog radnog mjesta ni njene plaće. A na koliko su tankom ledu zbog kršenja autorskih prava to da i ne spominjem. 

Oni postoje zato što postojimo mi. Klijenti, korisnici usluga. Ona ima posao i plaću (za razliku od mene) zahvaljujući tome što sam ja tamo potrošila novaca i novaca. Pa jesam li onda zaslužila da se tako ponaša prema meni? Jel toliko teško reći „dobar dan“ i „molim vas pričekajte“?


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više