PIPL MAST TRAST AS

Najbolje mi je kad se uspijem zatvoriti u svoj šareni balon da ne vidim vani, da ne vidim ružnoću svijeta oko mene, da ne čujem za nepravde u njemu. Al ne traje to dugo, opna mu je taka, prozirna, lako puca… dio sam ovog svijeta i ne mogu se sakriti od njega.

Tražim posao, javljam se na oglase, uspostavljam kontakte sa svim poslovnim ljudima do kojih mogu doći. Tu i tamo mi netko odgovori, netko pozitivno reagira na moje vapaje: „dajte mi da nešto radim“, ali više nije dovoljno poslati životopis, da bi bio pozvan na razgovor treba dokazati sposobnost pa mi često potencijalni poslodavci zadaju zadatke na temelju kojih će odlučit žele li me uopće upoznati. Tako ovih dana radim na analizi nekih stranica za promet nekretnina. 

Htjela, ne htjela cijene stanova pojavljuju mi se pred očima. Ne želim uopće gledati one brutalne stanove tipa: 90 kvadrata novogradnje, njihove cijene su brojevi koje ne znam ni pročitati. Ali san mi jednog dana imati svojih 30 kvadrata, pa sam bacila pogled na tu „skromnu“ kategoriju i šokirala se. Rate kredita s rokom otplate 30 godina za stan u Zagrebu (NE u centru Zagreba) kreću se u prosijeku oko cifre od 4000 kuna. „Pa idite u kurac, ljudi nemaju ni toliku plaću! Kako da se onda čovjek skući? Izgleda da nam ne preostaje ništa drugo osim da se nastanimo ispod mostova!“ pomislila sam izbedirana i iznervirana. Znala sam da su stanovi skupi, al nisam znala da su baš toliko skupi. 

Tužna sam što je taj moj skromni san o 30 vlastitih kvadrata pao u vodu, još je žalosnije što je to san. Elementarna ljudska potreba za skloništem nama je samo san. S druge strane postoje ljudi koji imaju stanove viška, pa mi koji ne možemo podnijeti ogromne rate kredita na beskrajno dug rok, plaćamo da živimo u njima. Kao što Miro Gavran u jednoj svojoj knjizi reče: „U Zagrebu postoje dvije vrste ljudi: podstanari i gazdarice. Mi smo podstanari, a naša gazdarica je gazdarica.“  Istina je. I na svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni koji imaju i oni koji nemaju. 

Onda vidim onu neizbježnu snimku naše divne političarke Ingrid Antičević Marinović koja u Europskom parlamentu pokušava nešto reći na engleskom, al ne znam tko je taj njen engleski razumio, ne znam ni šta je rekla ni šta je htjela reći, i nije mi smiješno. Nije mi smiješno ni malo. Zapravo je sramotno i žalosno. Netko tko ne zna reći dvije suvisle riječi na svjetskom jeziku sjedi u saboru, predstavlja nas pred svijetom i za to dobiva ogromne novce. A ljudi kao ja, mladi, obrazovani ambiciozni moraju moliti za bilo kakve posliće samo da bi preživjeli dok sanjamo o pristojnom životu, dostojnom življenja. Naši snovi su skromni. Ne sanjamo ni vile ni jahte. Sanjamo kutijicu za život veličine 30 kvadrata. I taj san nam ruše dok govore: PIPL MAST TRAST AS.