Uspjeh nije nešto što se desi slučajno
Uspjeh nije nešto
što ti se desi slučajno. Slučajno se desi da razbiješ tanjur, da ti padne
mobitel, da izgubiš ključeve. Uspjeh se gradi, na njemu se radi. Puno padova,
suza, rada, truda… koje nitko ne vidi.
Onda kada se
napokon desi preokret, kada dobiješ prvo priznanje za svoj rad, ljudi kažu: „Vidiš
kako se njoj desilo, slučajno, napisala je jednu knjigu i postala je poznata.“
O ne! Nije napisala jednu knjigu, slučajno. Nisu se slova slučajno prosula s
tipkovnice na papir i eto nastala knjiga, kao što nastane lokva kada slučajno
proliješ čašu vode. Iza te knjige su milijuni potrganih stranica, iskrižanih
rečenica, nesigurnih tekstova, nebrojeni sati tipkanja, šaranja po papirima,
puno ne tako uspješnih priča… Sve je to stvorilo jedno savršeno djelo po kojem
je postala poznata. Ali samo je ona znala koliko je slova trebalo napisati,
koliko listova zapaliti, dok se ne stvori savršeno djelo.
Divno je vidjeti
kako rasteš. Ali teško se dizati kad padaš. Ima dana kad je u glavi potpuna praznina.
Kad te ništa ne ispunjava, ne veseli, ne motivira, ne inspirira. Znaš moraš
nešto napraviti, imaš stvari za obaviti, ali ne možeš. Mozak ne funkcionira,
kao da je otišao na godišnji, kao da je rekao: „previše me gnjaviš, daj me
pusti malo na miru“.
A onda ti se još i
zareda par loših dana, par emotivnih slomova, par obiteljskih problema… sve to
u krivo vrijeme. I propadnu prilike koje su na prvi pogled izgledale tako dobro.
Pa se ljutiš na sebe. Kako si mogla biti tako glupa? Kako si mogla tako zajebat
stvari? Pa se bojiš da će se to ponoviti svaki put kad se ukaže nova prilika
jer jednostavno nisi dovoljno dobra. A onda pomisliš, možda je tako trebalo
biti, možda to i nije bilo ono što sam htjela, možda će se ukazati prilika
života koju bi propustila da je ovo upalilo, možda to nije bilo to, možda me
čeka nešto bolje, jer kako kažu sve je s razlogom i ono što mora biti uvijek
pronađe svoj put… možda, možda, možda. Ne znam. Jedino što znam je da se treba
dignuti na noge i kad ti na leđa natovare svo kamenje svijeta. Kad najviše
želiš odustati treba najhrabrije zakoračiti naprijed. Kad je vani najbjesnija
oluja, kad se želiš od grmljavine sakriti ispod dekice i tad treba izaći. I onim
danima koje bi najradije preskočio, prespavao, treba se trgnuti, ustati iz
kreveta, popiti kavu i krenuti u dan.
Ne znam koliko
loših stranica treba ispisati da bi dobila jednu dobru. Nekad mi se čini da tu
jednu dobru nikad neću napisati. Čini mi se da neću uspjeti u svom planu. Čini mi
se da ima ljudi koji su bolji, pametnijih, uspješnijih. Koliko su oni loših
stranica napisali dok nisu naučili pisati dobre?
Nekad znam što
želim, nekad sam potpuno izgubljena. Nekad sam na mjestu na kojem baš želim
biti, nekad mi nije jasno šta uopće radim na ovom svijetu. Ponekad su stvari
koje želim tako blizu, ponekad su nestvarne i nedostižne. Ponekad sam dio
svijeta kojem želim pripadati, ponekad je taj svijet tako dalek, nekad sam na
granici između svijeta u kojem jesam i onog u kojem želim biti i osjećam se kao
da ne pripadam ni jednom.
Sve su to stvari kroz
koje svatko prolazi, samo se trudi da se takvim danima sakrije od drugih, da
nitko ne vidi slabost, nesigurnost jednog malog čovjeka. Svatko vodi svoje
unutarnje bitke, svatko nosi svoje sumnje, svoje strahove u sebi. Zato nam se
nekad čini da su drugi sretniji, uspješniji, da su njihovi životi bolji. Nije istina,
svi smo mi isti kad ostanemo gole duše, sami pred sobom.
Svaki put kad me
obuzmu sumnje i strahovi pustim si ovu pjesmu
i sjetim se mota
crtića: „keep moving forward!”
Primjedbe
Objavi komentar