Utakmica visokog rizika

Izađem iz stana i pomislim: „Pa šta je ovo počeo rat?“ Grad pun naoružanih pandura, helikopteri oblijeću kao da je izvanredno stanje… I to sve zbog nekakve glupe tekme visoke rizičnosti. Kao da ova država nema stvarnih problema i ne postoji pametniji način da se potroši proračunski novac. 

Bolnice bez lijekova, zavoja, gaza i ostalog osnovnog pribora. Kapaciteti prepuni, liste čekanja preduge… Za pokrivanje troškova operacija i liječenja bolesne djece organiziraju se humanitarne akcije, skupljaju se donacije. Penzije premale, nezaposlenih previše, ni plastičnih boca više nema dovoljno za svih. Narod na rubu očaja. 

A čime se mi danas bavimo? Jednom utakmicom. I to ne bilo kakvom. Jednom utakmicom visokog rizika. Utakmicom zbog koje se sigurnost grada mora čuvati i sa ulica i iz zraka. Utakmicom zbog koje se ne osjeća zdrav sportski duh, nego ponovo ona netrpeljivost među narodima. Danas se ne radi o tome tko će igrati bolji nogomet, radi se o tome tko je ove ili one nacionalnosti. Kao da nam nije bilo dosta 90-tih. Opet će se povući neki stari sukobi, opet će besmislena mržnja izaći na površinu. Zašto? Zbog par huligana koji zapravo mrze i sebe i cijeli svijet. Zato i ne mogu shvatiti da za ono što je bilo nije kriv ni jedan narod. Ljudi su živjeli u miru dok par moćnika nije povuklo poteze, žrtvovalo pijune. 

Eto, ispada da se više novaca potroši na to da se spriječi budale da podivljaju nego da se nahrani gladne i izlijeći bolesne.