Anti-idoli

Ok, shvatila sam. Ako želim da netko objavi moje tekstove, a  za to i plati oni moraju biti: biti što prostiji, što plići, što vulgarniji, što gluplji, što besmisleniji… A jezik, a pravopis, a gramatika? Haha! Ma šta će nam to! Ne kužim stvarno zašto nas gnjave s tim glupostima od prvog dana škole pa do kraja života. Evo sad opet donose neki novi pravopis. Vodi se oko njega javna rasprava, struka lomi koplja, al čemu kad očito svatko može pisat kako hoće.

Nisam čistunka i ne volim se pravit fina. Nisam zato ni za cenzuru, ni za autocenzuru. Ako se treba nešto reći nek se kaže. Ako se treba opsovat nek se opsuje. Zvjezdice umjesto slova u riječima za koje svi znamo šta znače nemaju smisla. Ako treba nekog poslat u kurac nek ga se tamo i pošalje bez točkica i zvjezdica.

Ali gdje je granica vulgarnosti? Postoji li dozvoljena količina psovki koja se smije upotrijebiti po krtici teksta? Čini mi se zapravo da kod nas vrijedi pravilo što više to bolje, pa ipak smo Balkanci. Smiješno nam je kad neko na televiziji kaže kurac, pička, jebo te ili tako nešto. A ako se takve riječi nađu u pisanom tekstu, posebice u nekom članku ili knjizi pa to je vrhunac kulture!

Prije koju godinu dok sam čitala jednu knjigu suvremene Hrvatske književnosti napisala sam: „Dok tražim dublji smisao stranica knjige u kojoj provincijski luzeri jebu provincijske drolje, počinjem sumnjati u svoj životni cilj. Ima li se smisla truditi postati spisateljica? Želim li uopće biti dio te struke? Ne želim gutati sramotu koju na nju bacaju kojekakvi „pisci“ svojim tekstovima nulte kategorije. Što više čitam to manje želim biti ono što jesam. U suvremenoj književnosti lakše je naći anti-uzore nego prave idole.“