Sama si? Ne govori to na glas

„To je za ljude koji su…“ stanka, pogled u pod, tiši ton „sami.“

Ne znam kako bi reagirala. Da se smijem? Ili da se osjećam jadno jer je biti sam tako strašno da se ta riječ ne smije čak ni izreći na glas? 

Dolazim doma sve rjeđe i rjeđe, a svaki put kad dođem samo slušam o tome ko se oženio, ko je rodio, ko je zatrudnio. I to je to! Do sad još nisam čula da se netko negdje zaposlio, da je pokrenuo neki biznis, neki projekt, da je doprinio kulturi grada, da je ostvario neki svoj cilj…

Kažem da mi je nevjerojatno kako je ovdje ljudima jedini cilj oženit se. „Kad tu i nemaš šta drugo.“

Ni na taj odgovor ne znam šta bi rekla. Ako imaš cilj, naći ćeš i sredstva. Ali lakše je spavati, lakše je ne razmišljati svojom glavom, samo se prepustiti struji društva. Ne daj Bože da si sama nakon 25-e. Završila si dva fakulteta, karijera ti je napokon dobila uzlaznu putanju, radiš, živiš, zabavljaš se, ali… ni dečka još nemaš? Pa kakva si ti to žena?

E žene moje drage, same ste si krive što je i danas jedina društveno prihvatljiva uloga žene ona u kojoj je sluškinja muškarcu. Da mu bude žena, da mu rodi djecu, da brine o domu i da ovisi o njemu. Svaka imalo neovisna i samosvjesna žena nije prihvatljiva za društvo, društvo koje još uvijek leži na temeljima patrijarhata. Kad bi žene odbile poštovati muški autoritet, ovisiti o muškarcima i same se brinuti o sebi društvo bi se potpuno promijenilo. A to mnogima ne paše, pa nas truju. Daju nam definirane uloge, zacrtane obrasce ponašanja. Ne mogu vjerovat kad čujem cure mojih godina kako govore: „Ako se sad ne udam neću nikad“ ili „moram rodit čim prije da mi dijete ne bi imalo staru mamu“. A?! 

Ja mislim da se svaka žena prvo mora realizirati kao osoba kako bi uopće mogla biti dobra supruga i majka. Kako bi bilo da sam se udala i rodila s 20 godina, jer je to društveno prihvatljivo, a onda se s 25 sjetila što sam sve mogla i htjela, o čemu sam sve sanjala, čega sam se sve odrekla zbog obitelji… A sa 30 bi bila isfrustrirana, nerealizirana žena, koja prenosi svoje frustracije na dijete i kroz njega pokušava realizirati svoje propale snove. Zadovoljila bi društvene kriterije. Imala bi muža i dijete i što je najbitnije od svega ne bi bila stara mama. Jel to zaista bitno? Šta nije bitnije da dijete raste u zdravom okruženju, s roditeljima koji su zadovoljni, ne svađaju se neprestano i mogu mu pružiti sve što mu je potrebno, nego da imam najljepšu mamu od svih mama u školi?

Mrzim to što mi neke žene indirektno pokušavaju reći da sam jadna jer još nemam nikoga. „Kako ljubav?“ … „Pa šta Zagreb grad da nema ništa.“ Pa da želim bit s neki kretenom samo da mogu reći da imam dečka bila bi, toliko jadna valjda nisam. 

Jaka mi je i ona spika kao: „Ja brijem na feminizam ovo ono…“ a onda problem: „joj, ako prekinem s dečkom ko će mi nositi vrećice iz dućana?“ A velikog li problema! Jebeš i takav feminizam! Ja ne brijem da sam neka feministkinja, ali svoje kofere uvijek vučem sama. 

Zapravo mi je najgore u cijeloj toj priči to što znam da žene koje su svjesne da nikada neće biti sretne ako samo zadovolje norme društva, ako se ne realiziraju kao osobe, nego prihvate ulogu žene, majke, robinje… one, one koju su svjesne svog položaja, ali nemaju hrabrosti odbaciti opće prihvaćane norme, one se najglasnije protive mom stavu. One su te koje mi konstantno ponavljaju: “Ne možeš drugačije. Moraš se udat, moraš rodit, moraš biti dobra domaćica i lijepa, mlada majka“.  Tako se tješe. Govore si kako sam, gledano kroz prizmu društva, jadna i sama… a duboko u sebi znaju da bi bile sretnije da su se usudile same odlučiti koju će ulogu igrati u vlastitom životu.