It’s been a bad day, but the show must go on!

-

Dvadeset dana nije mi se sleglo da sam diplomirala, dvadeset dana nisam uopće bila svjesna toga. Svaki me dan vukao negdje naprijed, nisam imala vremena razmišljati o panici koja me hvatala prije kraja studija. Nestala je negdje u kaosu u kojem sam se našla.

Dvadeset dana diploma mi se nije slegla, a onda je potonula dok sam prljavih, oderanih nogu u razbijenim sandalama vukla uzbrdo razbijeni tricikl, u smiješnoj promotorskoj haljini, s plaštom superjunakinje zgužvanim u ruci… mokra od znoja, u žurbi da stignem na drugi posao, s očima punim suza…  Baš je taj trenutak izabrao da bude onaj u kojem ću osvijestiti svoju novu titulu. Na točci puta kad je teško gurati naprijed, kad teret koji moram prenijeti vuče prema dole, kad su noge koje me drže ranjene i slabe, a ono što bi me trebalo činiti jakom samo je komad ružnog platna zgužvanog u mojoj ruci. I doslovce i metaforički našla sam se na kontrolnoj točci puta u kojoj sam morala izbrati: pustiti sve nizbrdo ili gurnuti još jače. Kad sam dogurala skoro do cilja nema smisla pustili sav taj trud da se prospe niz strmu ulicu. Još malo, još malo, još malo… stigla sam.

Kada sam došla kući doživjela sam potpuni slom. Nisam mogla više stezati grlo, ni kočiti suze… Šta nisam zaslužila ništa bolje? Radim s petnaestogodišnjakinjom promociju u kojoj se vozim kroz grad na neispravnom, nestabilnom triciklu koji mi je ogulio kožu s nogu, pokidao sandale, sto put sam na njemu skoro poginula, dok se na kraju nije skroz slomio na putu do garaže… a glumim neku superjunakinju, zeleni plašt se vijori za mnom… muka mi je… ne mogu to više… to je najgora promocija ikad, u cijelom mom životu… i zbog te glupe bicikle koju sam sama morala vuć od i do njihove garaže na kraju grada i zbog debilnog kostima i zbog Pule i zbog toga što sam se takvih glupih poslova već itekako naradila i zbog toga što sam sad MAGISTRA! 

Plačem i plačem pred starcima. Stari me pita šta mi je, kažem da više tako ne mogu. On me pita što me tjera, ja odgovorim novac. A onda mi kaže: „Pa nemoj to više raditi, ima natječaja, javljaj se!“ 

„Javljam se!“

„Odi u turizam, budi sobarica!“

Budi sobarica?! Da to je baš ono što svako u takvoj krizi želi čuti od svojih roditelja. Kakve li podrške: „budi sobarica!“

Raspizdim se na najjače. „Da budem sobarica? Da, tad bi se sigurno bolje osjećala nego sad!“

„Ah, kako bi se osjećala…“ odgovori mi ko da je to tako nebitna stvar, kao da je nenormalno da u svojim godinama, sa svojim obrazovanjem želim nešto više… I ono što je najgore pokazao mi je da uopće ne razumije prirodu moje krize i uopće, ni malo malo ne vjeruje u mene…

Plakala sam još malo… al nisam imala vremena za to. Tuš je oprao prljavštinu napornog dana, šminka sakrila tragove suza… Načeli smo tortu koju sam taj dan dobila za diplomu. I krenula sam odraditi drugu promociju. 

It’s been a bad day, but the show must go on! 


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više