Treba rasti

Koliko sam koraka naprijed napravila od prošlog rođendana? Ni jedan. Tako se barem čini gledano izvana. Možda to i nije prava perspektiva. Sjeme mora prvo proklijati pod zemljom i razviti čvrst korijen koji će držati novo stablo. Dal ja to predugo rastem pod zemljom? Možda sam uvenula, možda sam umrla, možda idem u potpuno krivom smjeru… trebala sam već rasti prema suncu.

Koja je uopće mjerna jedinica za osobni rast? Novac? Visina plaće? Kvadrati kuće? Konji u autu? Neodstupanje od društvenih normi? Više od dvije i po tisuće klikova na ovaj blog u godini dana, za mene to znači rast. Kad sam počela tipkarati nisam uopće očekivala da će to itko čitati. Nisam ni imala podršku svoje okoline. A takvi su ljudi… Najteže je biti prorok u svom selu. Onda su se pojavili neki sasvim novi, nepoznati ljudi koji su me motivirali da nastavim. Osjetila sam da sam narasla, iako se taj rast ne mjeri ni u jednoj valuti, ni u centimetrima, ni u godinama… Mjeri se u količini unutarnjeg zadovoljstva. Ispunjenost i mir, to je ono što želim osjećati svaki dan.

U ovom materijalnom društvu ajde objasni nekom koliko su ti, za mnoge apstraktni pojmovi, zapravo bitni. Objasni da, iako se čini kao da stojiš na mjestu, osjećaš da se krećeš prema nečem važnom, da će te dobre stvari naći ako ne skrećeš s pravog puta…

Postalo mi je jasno kako većina ljudi razmišlja kad me jedna kolegica pitala: 

„I koliko ti zaradiš od tih svojih blogova?“

„Ništa.“

„A koliko vremena izgubiš na to?“

Eto definicije onoga što radim: gubim vrijeme bez novčane protuvrijednosti. 

Pokušala sam joj objasniti da to ne smatram gubljenjem vremena nego jednostavno nečim kroz što živim. Nije shvatila. Nema veze, navikla sam da me ne shvaćaju.

Gdje sam ono stala, što se još promijenilo? A da, diplomirala sam. To je bila čista formalnost. Sad imam papir koji me službeno čini kompetentnom za piskaranje. Ono što je meni osobno puno drže od papira s pečatom faksa, jesu ljudi koje sam upoznala dok sam volontirala na jednom filmskom festivalu. Da, volontirala – znači ponovo davala vrijeme, a ne dobivala novac (čak i moj stari misli da je to bilo gubljenje vremena, što me naročito boli). Ali upoznala sam divne, inspirativne ljude, a dogodilo se nešto što sam doživjela kao posebno motivirajuće iskustvo.

Već prvog dana festivala upoznala sam novinara iz Italije koji živi i radi u Berlinu i jednog organizatora filmskih festivala iz Finske. Dok smo ručali zajedno, jedan čovjek koji je sa ženom sjedio par stolova dalje od nas, okrenuo je prema nama svoj tablet, sa slikom tog talijanskog novinara na displeju. Nije mi bilo jasno šta se dešava i baš kad sam mu htjela reći: „Gle, frajer ima tvoju sliku na tabletu“ ovaj ga je zazvao imenom. Novinar je ustao od našeg stola, otišao do njih. Pozdravili su se i kratko popričali tamo. Ona je taj gost došao do našeg stola. Koliko sam uspjela pohvatati priču, taj čovjek je isto Talijan koji živi i radi u nekoj drugoj državi, mislim da je rekao u Španjolskoj. A kad se vratio do svog stola, pitali smo novinara znaju li se od prije. Rekao je: „Ne. Čovjek prati moj blog i prepoznao me!“

„Sad ti vjerujem da si stvarno poznat.“ rekao je Finac i nasmijao se, iako mislim da se nije šalio. 

Ono što je meni fascinantno je to što su ga ljudi prepoznaju, a nije ni glumac, ni televizijski voditelj ili novinar da je stalno vidljiv na ekranima. On je novinar i bloger. Sjedi za tipkovnicom, a ne ispred kamere. Osim toga, on je mlad „običan“ dečko koji je odbijao nositi svoju VIP akreditaciju jer: „Ma kakav VIP, pa ja sam novinar.“ 

Inspirativno i motivirajuće je kad si za promjenu okružen takvim ljudima. Ljudima koji ne znaju za rečenicu: „Ne može se“. I kad ti kažu da se može, znaš da govore istinu. Oni više nisu daleki, mistični ljudi kojima znamo imena, a gledamo ih kao bogove. Oni su tu, stvarni ljudi s kojima se družiš. I jasno ti je da jednog dana i ti možeš biti kao oni, samo treba rasti.