U sedmom mjesecu se leži na plaži, s diplomom se leži na burzi

-

„Diplomirala si?! Bravo! I šta ćeš sad?“
„E, baš to! Šta sad? To bi i ja htjela znat…“

Nije baš razgovor koji si priželjkuješ voditi čim se nakon obrane vratiš u stan, al je brutalno realan. 

Prijatelji očekuju feštu, starci ponosni, a ja u panici. Šta sad? Imala sam par opcija koje su propale. Planovi mi uvijek propadnu pa ih više i ne radim. Ne trebam ja ni imati plan kad ga Vlada ima za mene. Prvo budi broj na burzi bar šest mjeseci, onda odi moliti nekoga da te primi za 1600, onda se vrati starcima ako želiš jesti sljedećih godinu dana. A kad te nakon godinu dana opet šutnu na burzu ostani kod staraca jer više nećeš imati ni za džeparac.

Tko nam je ono lagao kad smo krenuli u školu? Čije su riječi bile: „Uči, uči… naći ćeš bolji posao, imat ćeš bolju plaću…“ Čija su obećanja ostala neispunjena?

Nema sad smisla kriviti društvo, državu ni krizu. Koliko god teško bilo čovjek mora držati svoj život u svojim rukama. Taj život je i onako prekratak da bi ga proživjeli ogorčeni. Zato se stalno trudim ići naprijed. I onda me najviše od svega naživciraju ljudi koji mi govore: „Dođi, dođi u Pulu! U Puli je more!“ Da, u Puli je more i ništa više od toga. Nije mi jasno kako netko ne može shvatiti da mi u ovoj fazi života izležavanje na plaži nije prioritet. Nije me briga što je 7. mjesec, što se u sedmom mjesecu valjda mora ležati na plaži. Nije mi ni do glupih sezonskih poslova kad sam ih već prošla sve, nema tu nikakve perspektive. Nije mi ni do Pule kad ima na svijetu toliko mjesta na kojima nisam bila. 

Ko me ne može podržat nek me ni ne koči. Pobjegla sam iz te Pule jer me nikad nije prihvatila. „Prijatelji“ su mi znali reć: „ma šta ti možeš pametno napisat…“ Ne vraća mi se tamo. Ovdje sam našla ljude koji mi znaju reći: „Samo naprijed!“ Koji mi znaju pokazati kako se to ide naprijed i bez da išta kažu. Želim takve ljude oko sebe, stalno!

Ali sedmi mjesec je. U sedmom mjesecu se leži na plaži. S diplomom se leži na burzi. Uvijek se igra na sigurno, uvijek na ono „bolje išta nego ništa“ nikad na „sve ili ništa“. Tako razmišljaju ljudi koji su ostali tamo odakle sam pobjegla. Zašto bi se vraćala onome od čega bježim?


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više