Plemenske oznake nosimo još uvijek

Svi mi volimo biti lijepi i sebi i drugima. Al gdje je granica pretjerivanju? Je li komad odjeće koji košta više od prosječne plaće toliko ljepši od onog koji si obični smrtnici mogu priuštiti? Zar je stvarno potrebno u roku od dva sata 2 puta potpuno promijeniti outfit za prešetavanje po špici? Neću uopće spominjati starlete, sponzoruše i plastičnjače… to je neka druga priča.

Neki kažu da odijelo čini čovjeka, drugi kažu da ne čini ali puno govori o njemu. Ja se slažem s ovim drugim. Ono što čovjek nosi odraz je njegovog karaktera, ali ne i slika onog što on stvarno je. Ljudi se često previše brinu oko mišljenja drugih pa onim što nose žele izgraditi image, sliku koja će se svidjeti ljudima. 

Neki nose „plemenske oznake“ - znakove pripadanja određenoj supkulturi, društvenoj klasi, grupi štovatelja nečega… Skupom odjećom oni koji si je mogu priuštiti šalju poruke okolini: „ja mogu, vi ne!“ Oni koji na rate kupuju odjevne predmete čija cijena premašuje njihovu mjesečnu plaću, svima šute o tome da svoje traperice otplaćuju već pola godine i pokušavaju svom okruženju poručiti: „ja nisam kao vi, ja sam klasa iznad!“

Plemena srednjoškolaca prepoznaju su po muzici koju „slušaju“ i načinu oblačenja koji je nepisano pripisan toj vrsti glazbe. Ne radi se tu o glazbenom niti modnom ukusu nego o potrebi da se pripada nekoj grupi. Pa se dijele na pankere, metalce, šminkere, repere, cajkaroše, ove, one (dugo već ne idem u školu pa ne znam koja je sad spika). Kako god, ako želiš biti dio plemena moraš  izgledati kao oni. Ta faza traje negdje do kraja srednje škole. Tad krinke nekako popadaju pa je presmiješno vidjeti cure koje su u školu dolazile u martama i poderanim čarapama kako hodaju gradom u fensi haljinicama i štiklama, ili dečke koji su se furali na najveće alternativce a sad su glavni šminkeri.

Rekla bi čak da oni koji pretjerano brinu oko toga što nose i kako izgledaju previše pažnje pridaju pakiranju, a premalo sadržaju. Koliko god netko bi lijep izvana njegova će prazna unutrašnjost postati vidljiva čim se odmota pakiranje, čim krene razgovor… Mislim da je bitnije raditi na identitetu nego na imageu. Krinke lako padaju, šareni omoti poklona brzo završavaju u smeću. 

Ja sam za to da naša odjeća bude naš prozirni omot, odraz onoga što stvarno jesmo, a ne krinka pod kojom se prodajemo da bi bili dio društvene skupine kojoj i onako nikad nećemo istinski pripadati.