Nisu ti ukrali cijelu plaću, a ti se žališ!
Molim te da više ne kasniš!
rekla mi je šefica
jadan dan kad sam se pet minuta prije početka svog radnog vremena pojavila u
uniformi na radnom mjestu. Pogledala sam na sat i rekla:
Pa nije još 10!
Uvijek moraš doći 10 minuta ranije. To sam ti već rekla.
Ok, „kasnila“ sam.
U dućan sam ušla 8, a ne 10 minuta prije početka svoje smjene i to isključivo
zbog prometnog kolapsa koji u Puli traje cijelu ljetnu sezonu, pa vozni red
autobusa kao da ne postoji. Moj je taj dan kasnio samo 20 minuta. Prigovorila mi
je zbog tog uvjetnog kašnjenja od 2 minute, a to što smo u nedjelju ostale 2
sata duže nije komentirala, to što se svaku večer ostaje po sat vremena nakon
zatvaranja isto nikom ništa, to što svaki dan ostaješ 15, 20 minuta duže nema
veze i kad dođeš 20 minuta ranije to se isto ne računa. Koliko je to sati
mjesečno poklonjenih firmi? A da to da u smjeni od 7 sati ne stigneš ni jest,
ni pit, ni pišat to je normala, kupci su ipak na prvom mjestu. Jedna osoba je u
stanju potrošiti više od cijele moje plaće…
Satnica 17 kuna,
radno vrijeme ne pitaj! Kad podvučeš crtu ispada da više potrošiš na prijevoz
nego zaradiš. A presing je takav da dobro dođe kao trening samokontrole, da
izdržiš dan, tjedan mjesec bez sloma živaca, da ne pošalješ sve u pičku
materinu i pokupiš se ča u pola smjene.
Kad mi je rekla: Rušiš nam timski prosjek. Došlo mi je da
kažem: Ok onda, idem ja sad, nema smisla
da vam rušim prosjek, ne… Radite si sami. Ipak sam se sabrala i kulturno
dala otkaz, pristala na otkazni rok. I onako sam taj dan imala u planu reći da
odlazim, ta mi je situacija samo olakšala. Odradila sam otkazni kako treba,
pozdravili smo se kao ljudi…
Onda sam dobila „plaću“.
Ne to nije bila plaća to je bila pljuska, šamar, pljuvanje u lice. Obračunato
mi je 37 sati manje. 37 sati! To je cijeli tjedan, to je cca. 600 kuna! Zvala
sam da mi provjere, ali kolegica me odjebala jer imaju kupce, no kupci su na
prvom mjestu, kao pogledat će mi poslije pa će me nazvat. Kako me nije zvala, a
ja sam i onako imala dogovor u gradu, otišla sam do dućana da mi pokažu listu
mojih sati. Ali voditeljica je na godišnjem, zamjenica ne stigne pogledati jer
su kupci u dućanu, a regionalni voditelj koji se našao tamo zbog intervjua s
novim curama isto kao ne može provjeriti u njenim papirima. Eto, pa ti „kasni“ 2
minute!
Kaže mi sestra: Možeš biti sretna da si uopće dobila plaću u
današnje vrijeme! Ou jea! Nismo još potonuli do dna. Još ima nas koji
možemo biti sretni i zahvalni što nam nisu pokrali cijelu plaću, nego samo dio.
Nisu nas pokrali za cijeli mjesec, samo za tjedan. To je uspjeh!
Ako bude sreće
vratit će mi zaostatke sljedeći mjesec. Kao da mi računi za režije ovaj mjesec
neće stići, kao da nisam već platila stanarinu i kao da mi plaća sama ne bi
bila jadna i da sam cijelu dobila.
Inače i ja mislim kao tvoja sestra da možeš biti sretna što si dobila plaću, ipak na kraju krajeva - tu smo gdje smo. A sad, naš ponos koji nam ne dopušta da nas svi gaze je druga stvar. Nije najs, to je jasno. Ali ipak, svaki novac pošteno zarađen je uspjeh.
OdgovoriIzbrišiPoanta svega i je u tome da smo u takvom sranju da se zapravo nemaš šta žaliti ako si zakinut „samo“ za dio plaće. Jer je sve više ljudi koji su zaboravili šta znači riječ plaća. Nisu je vidjeli mjesecima, neki i godinama. Jadno je to što kao relativno mlada osoba koja zna da može više ispadaš ponosan i nezahvalan kad želiš ići prema tom svom cilju i ne želiš trpjeti ponižavanja od ljudi koji realno nisu ni bolji ni pametniji od tebe. Većina misli da moraš stisnut zube po podnijet svašta na poslu koji ti na kraju neće donijeti ništa. Ja ne mislim tako. Mislim da mogu i moram ići prema boljem.
OdgovoriIzbrišiNekad ni ne možeš drugo nego stisnuti zube. Meni je pak x ljudi prigovaralo kako to ružno pišem. Pa ono, jedan učitelj bi trebao lijepo pisati, biti uzor djeci... Sve to stoji, a to da ja imam jedan oblik parestezije desne ruke, to nikoga ne zanima. Pa se eto moram nasmiješiti svakome tko me "potakne" na lijepo pisanje.
OdgovoriIzbrišiMa ljudi inače malo znaju o drugima, a misle da imaju savršeno rješenje za tuđe živote. Za mene postoji razlika između onoga kad stisneš zube i boriš se za ono što želiš, za ono što ti je bitno u životu. I onog kad trpiš bespotrebna gaženja na poslu koji ne voliš, koji te nikamo neće odvesti, k tome još gubiš vrijeme i snagu za pravu borbu.
OdgovoriIzbrišiJa ipak mislim da si u pravu,ne,sigurno si u pravu.Jer biti šef,direktor ili predradnik treba se roditi zato,nemora ni tako biti,važno je biti čovjek.I svi smo mi ljudi na kraju krajeva.Ali to nije do tebe,to je do sustava u našoj državi di se radnik ne štiti. A takve pijavice koje sišu krv još se žale da im sve država pojede....Smiješno,zar ne....Obrtnici i privatnici se šire,kupuju nove aute,idu i dalje na svoja razna odmarališta...Neka idu sretno im....A mi njima radimo za to sve i još im je puno to dati,nekako im vidiš grč na licu kad odvajaju nekoliko stotina kuna,Neželim nikoga povrijediti,ali jako je ružno kad čuješ "BUDI SRETAN.Osjećaš se jadno,jer ti si svoju plaću zaradio....Posla ima za sve,isto tako novca ima za sviju. Puno sreće u traženju posla,ne obaziri se na takve ljude,svi mi zaslužujemo bolje i biti će tako .
IzbrišiUpravo to, bogate se na ljudima koji rade. Oni imaju jer nama ne isplaćuju plaće i niko im ništa ne može. Zatvore firmu, ta firma koja ti je dužna više ne postoji. A oni si fino otvore novu, pod novim imenom i ajmo dalje krast ljude. Zato sam i ljuta. Plaće tih tajkuna smo zaradili mi…
OdgovoriIzbrišiHvala. Moramo vjerovat da će bit bolje i borit se za bolje.