Godine plastici ne mogu ništa

-


Tko ostaje vječno savršen? Samo Barbike. Godine plastici ne mogu ništa. Godine koje na stvarnoj ženi ostavljaju tragove. Nisu nam to rekli kad su na nam kupili prvu Barbie luku za peti rođendan. Bile smo sretne što smo ju dobile. Taj ideal ljepote, kalup u koji ćemo se pokušati utisnuti od puberteta. I shvatiti da ne možemo. Da nemamo dugu ravnu plavu kosu, niti savršene simetrične grudi, glatke tanke noge in ten bez mane.

Mijenjamo se. Ogledalo svaki dan glada naše drugačije lice. Prve borice i sijede vlasi, tragovi umora i sve one priče koje nosimo u očima… svaki dan smo drugačije. A ona zla mala lutkica ista je kao i prvog dana kad smo je raspakirale. Ostat će takva još barem 500 godina, to je vrijeme na koje je plastika imuna. Ali koža nije, kosa nije, tijelo nije…

Primjedbe

  1. tbrljak1. studenoga 2013. u 13:43

    Ima onih koji su odrasli na uvjerenju da treba biti savršen, barem po izgledu ako po ničim drugim. Smiješno, jer su izgled i ljepota tiha prevara.

    OdgovoriIzbriši
  2. Sanja Benčić1. studenoga 2013. u 16:33

    Naomi Wolf, Mit o ljepoti – u knjizi je dobro objasnila neke stvari, iako se ne slažem baš sa svim njenim stavovima.

    OdgovoriIzbriši
  3. tbrljak1. studenoga 2013. u 22:12

    Sokrat je rekao da je ljepota kratkotrajna vladavina. Zanimljivo bi mi bilo čuti kako će netko govoriti kad dođe u godine, a kome to trenutno ništa ne predstavlja. Ljudi su skloni mijenjati mišljena ovisno o situaciji u kojoj se nalaze. :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više