Vječno crveno

Količina gluposti u ovoj državi je nenadjebiva!

Ovaj ima bunker pod svojom vilom da „zaštiti umjetnine od lopova“, a tko je nas štitio od lopova? Ova izjavi da je odrastanje sa samohranim roditeljem neprirodno okruženje. Da, to je neprirodno okruženje, a ne rat, inflacija i sve ostale gluposti koje su nas sjebale dok smo odrastali. 

Onda naš divan premijer, njegova izjava zaslužuje posebnu pažnju. Njemu se brojka od 52% mladih nezaposlenih čini prevelikom i najblaže rečeno neobičnom. Njemu je neobično? A meni je neobično da se ljudi iz Banskih dvora sele u Remetinec i to u prevelikom broju! 

S glavom punom tih gluposti krenem prema HZZ-u na žigosanje. Vrijeme je ružno i ja sam ružna. Natečenih očiju, neispavana… ah, žena sam, pretjerana šminka i naočale sakrit će to. Sipi nešto kao kiša. Vraćam se po kišobran… Put do zavoda čini mi se sve duži i besmisleniji. Približavam se ulazu, grči mi se stomak, povraća mi se! Otvorim vrata i nađem se u masi ljudi. Ne mogu shvatiti gdje red počinje, a gdje završava. Zbunjeno gledam oko sebe, povraća mi se još više. Stanem iza tipa koji je ušo prije mene. Ljudi nastavljaju ulaziti, svi izgledaju zbunjeno…

Vruće je unutra, skidam jaknu, imam 100 stvari po rukama… torba, jakna, kišobran, papiri… živčana sam, najradije bi sve bacila na pod. On ima bunker za umjetnine… a šta imamo mi koji stojimo ovdje??? Pička vam materina lopovska! Milanoviću je neobično – i meni je ovo neobično! Ovo nije prirodno okruženje! Bjesnim, bjesnim, bjesnim… 

 Pa nije tu ni tako loše. Toplo je. Dođeš tu, čekaš par sati i uštediš grijanje doma… Super, našla sam jednu pozitivnu stvar u ovom danu… 

Nabijam slušalice u uši, ne želim čut nikakve priče, ni svoje misli…  ne želim nikog vidjet i najradije bi da postanem nevidljiva.

Slušam pjesmu koja ide:

I go crazy cause here isn't where I wanna be
And satisfaction feels like a distant memory… 

Osjećam težinu u očima… Ne, ne, ne… nećeš se sad slomiti pred svim ovim ljudima… govorim si. Ma, zapravo briga me… Sigurno nitko od ovih ljudi oko mene nije u puno boljem stanju. I da se slomim ne bi bila ni prva ni zadnja…

Frajer na šalteru lupa pečate ko na traci: Ajmo, ajmo, stoko, brže! 

Obavila sam to, mirna sam sljedećih mjesec dana. Izlazim van, hodam kroz maglu i smog. Na semaforu je crveno. Stanem. Kraj mene stoji još 10ak ljudi, isto toliko ih je preko. Zeleno se ne pali. Nikom nije jasno zašto. Svi žele preći na drugu stranu, nastaviti dalje putem koji su krenuli, al crveno im neda. Točno tako se ja osjećam cijelo vrijeme. Stojim pred semaforom na kojem je vječno crveno. Išla bi dalje al neda mi, ne daju mi…