Ako te ne uspiju ubiti onda ti se dive

Smiješno mi je ovo naše društvo, gotovo apsurdno… Otkad se rodiš pokušava te utisnuti u kalupe. Moraš biti kao svi. Iste boje, iste vjere, istog mentalnog sklopa, istih želja, istih navika. Kad kreneš u školu ako si imalo drugačiji od većine, razapet si. Rugaju ti se ako si pametniji, rugaju ti se ako si gluplji, rugaju ti se ako ne voliš barbike ili nogomet. Rugaju ti se ako si u nečemu dobar, rugaju ti se ako si loš… Kako god, ako želiš preživjeti školovanje moraš se utisnuti u kalupe ma koliko uski oni bili.

Ako preživiš osnovnu i srednju starci očekuju da kući doneseš diplomu s fakulteta da je mogu uokviriti i pokazivati susjedima. Vole se roditelji hvaliti svojom djecom, ali samo ako su pravnici, inženjeri, doktori. Umjetnici i individualci iliti crne ovce u obitelji nisu dobro došle. Kad kući doneseš diplomu moraš se zaposliti na dosadnom poslu u dobroj firmi. Od ponedjeljka do petka nositi ispeglana odjela, birati riječi da se uližeš šefu kako bi dobio promaknuće koje ne želiš, al susjedi će sigurno biti ljubomorni ako postaneš pomoćnik direktora.  Uz sve to naravno idu brak i djeca. Ne daj Bože da si solo nakon 25-te, ako si žena pogotovo. Tko će te htjet u tridesetoj, staru i nagužvanu? 

I tako se ljudi od malena utiskuju u kalupe kako bi zadovolji sve oko sebe. Prihvaćaju standarde normalnosti i zaboravljaju tko su. Individue se izgube u homogenoj masi. Svi postanu isti. Kad se razlike izgube onda se različitost odjednom počne cijeniti. Ako se trideset godina uspješno odupireš okvirima u koje te guraju ljudi ti se na kraju počnu diviti. Čak postanu ljubomorni na to kako si se ti samo usudio ostati svoj. Smiješno zaista, prvo te pokušavaju ubiti, a kad ne uspiju onda ti se dive!