Eh, ta 2013.

2013. nije mi bila draga, al je bila korisna. Godina filtriranja i čeličenja. Cijeli moj svijet prošao je kroz vatru, opstale su samo stvari koje su vrijedile, a ja sam ojačala… Sad možemo dalje, u Novu novi.

Šta se bitno desilo ove godine? Diplomirala sam i završila na burzi, koliko god to odgađala. Pravih poslovnih prilika i nije bilo. Samo par lažnih obećanja. Ipak dogodila se jedna lijepa stvar. Nešto što mi je bio pravi poticaj u vremenu mojih osobnih kriza. Direktor Weekend Media Festivala pohvalio je ovaj blog i poklonio mi akreditaciju. Njemu možda sitnica, meni velika stvar – dokaz da sam na pravom putu i da ne smijem odustati. Nisu me pokolebali ni oni koji su mi okrenuli leđa i ostavili me da se sama snalazim u okrutnom poslovnom svijetu. Mnogi su mi ostali dužni honorare – bed za njih. Karma sve pamti, doći će vrijeme kad meni ta sića neće više ništa značiti, a njima će to možda biti zdanje lipe na računu. Bilo je onih koji nisu vidjeli koliko vrijedim, kojima moje ideje nisu bilo dovoljno dobre, pa im se to odmah odbilo o glavu. A mene dovelo do bitne odluke: „postat ću najbolji copywriter u državi!“

„Božić s Malom Damom“ projekt na kraju godine u koji sam upala sasvim slučajno, posebno mi je drag. Nisam bila ni svjesna što radimo, dok nije završilo. Dok nisam sjela i pregledala sve fotke na kojima se vidi koliko su ta djeca sretna. Došlo mi je da isplačem sve najdivnije emocije, a to najviše volim – kad se moj trud nagradi srećom. Napravili smo nešto lijepo. 

Ovo je godina u kojoj je vatra progutala moje prijatelje. Mnogi su u njoj nestali, postali pepeo, nisu se više javili. Neka, za prašinom ne valja plakati. Oni koji su ostali, ostali su. Više nemam sumnji u to tko mi je prijatelj a tko nije. S onima koji su samom preživjeli plamen idem dalje. Pepeo će raznijeti vjetar. 

I lekcija godine: 

IT'S THE HOTTEST FIRES THAT MAKE THE HARDEST STEEL.

Kad se dovoljno ohrabrim tetovirat ću si to na lijevu podlakticu.