Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me

Da… nikako da naučim tu lekciju. Stari prijatelji nestaju, ili ti se kunu u prijateljstvo dok ponovo izgovaraju iste laži. 

Moja teorija da će ti pomoći netko koga nikad u životu nisi vidio, dok će ti nazovi prijatelji okrenuti leđa ponovo se pokazala točnom. Bili smo si super dok sam nosila indekse po faksu i skupljala vam potpise i ocijene, sad više nemate vremena ni za kavu, a kamo li za malu uslugicu tipa: „javi mi ako se kod tebe u firmi stvori kakav poslić za mene“. Bili smo ok dok sam ti radila besplatno i slušala priče o tvojoj lovi i vezama. Nisam čak ni tražila da ih povučeš za mene, bili mi je jasno da nećeš. Samo me zaboljelo podcjenjivanje: „znam ja ljude koji imaju svoje agencije i uspješni su jer imaju dobre ljude -  tamo nema mjesta za tebe“. Možda smo bile najbolje frendice nekad, al sad ti je postalo tako teško pitat me „kako si?“. 

Ponekad se osjećam tako sama, a onda se stvore neki novi ljudi. Čovjek kojeg ne poznaš pruži ti ruku. To me uvijek iznenadi, razveseli, ali i produbi razočarenje koje osjećam prema „starim prijateljima“. Prema ljudima koji bi trebali bili tu, prema ljudima koji mi to na neki način duguju… Čini mi se da ljudi koji me ne poznaju više vjeruju u mene od onih koji me znaju cijeli život. Jel to moguće? Jel moguće da netko tko me zna oduvijek ne zna zapravo ništa o meni? Jel moguće da su ljudi toliko zli da ih tvoj neuspjeh tješi u njihovim jadnim životima i dokle god je tako neće ti priznati da možeš uspjeti?

Ma neću više trošiti vrijeme, slova, misli… na vas. Okrenut ću se prema novim ljudima. Onima kojima nije teško ohrabriti me ponekad. Kojima nije teško napraviti, za njih možda sitnice koje meni jako puno znače. Niti mi išta duguju, nit se ja mogu odužiti. Najviše što mogu napraviti je reći: „Hvala vama koji mi vraćate vjeru u ljude. A vama koji me svaki put iznova razočarate – ZBOGOM!“