Shity molba za posao

-


Ok, it`s official – I’m a shity writer, a shity community manager and a shity job seeker. 

Kako ono kažu: „Budite strpljivi i sve će doći na svoje.“

Yeah, my ass! – Super je savjet, ono mirno sjedi i čekaj da se dogodi nešto dok se dešava ništa. Od strpljenja me hvata nervoza. Šta je s ovom državom? Šta je s ovim gradom? I šta je sa mnom? Da ne mogu naći jedan običan, normalan posao kojem ću posvetit 8, 10, 12, 15 sati dnevno, imati radno mjesto, šefa, zadatke, rokove… 

Sve šta se nudi su nekakvi sumnjivi poslovi na proviziju. Ne hvala! Sad sam još i izbirljiva jel? Ne, nego sam to već prošla i hvala ne bi opet. Niti bi ikome savjetovala da se upušta u pothvate koji obećavaju super proviziju. Što se krije iza takvih ponuda? Pod broj jedan, škrti vlasnici koji ne žele plaćat radnike. Pod broj dva, firme koje nikako ne posluju i nemaju odakle plaćat radnike. I pod broj tri, proizvodi i usluge koje na tržištu ne prolaze. 

Situacija u koju vas takvi poslovi dovedu je da se naradite ko magarci, a ne zaradite ništa. Jer niste prodali dovoljno proizvoda, niste dovukli dovoljno ljudi u mrežu i bla, bla… nađu oni uvijek argumente zašto da ne plate. Dal se reklame na TV-u plaćaju po postotku od prodaje? Ne! Plaćaju se po sekundi i to jaaako puno. Zato, poslodavci ne serite! 

Uglavnom, the point is: trebam posao jer ću ispizdit radeći ništa. Trebam posao s poštenom plaćom jer, ne bi vjerovali ali svaki dan moram jesti i svaki mjesec plaćat stanarinu i režije. I trebam posao koji volim i znam radit, al to je zapravo manje bitno u ovoj situaciji…

So, ako me kojim slučajem netko ipak želi zaposliti, obećajem -  trudit ću se bit manje shity nego što piše u uvodu! 



Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više