Zagubljeni mailovi i propušteni pozivi

-


Čekam bitan mail, odgovor na molbu za posao iz snova, više od mjesec dana. Kopka me to i kopka… Kako to da nisu još odgovorili? Sigurno imaju posla, pa praznici, pa godišnji… tješim se. A možda sam jednostavno loša pa im se ni ne da gubit vrijeme na mane.

Iščekivanje me ubilo. Više od svega mrzim ne dobiti nikakav odgovor. Možeš me pogoditi istinom direkt u glavu, reći nisi dovoljno dobra, nisi to što tražimo, to mogu podnijeti, ali ignoriranje ne. I tako nakon više od mjesec dana čekanja odlučim: javit ću se ja, pitat ću dal su imali vremena pogledati što sam napravila i reći im da mogu podnijeti odgovor kakav god bio.

Otvaram razgovor na gmailu koji je sav zbrčkan, ni glave ni repa, poruke uopće nisu prikazane po redu i u tom kaosu prvi put vidim poruku koja je stigla davno, davno. Da ironija bude veća, odgovor je bio više nego pozitivan, dobila sam i termin u kojem sam trebala doći na razgovor. Gledam u ekran i tresem se. Kad je ovo poslano? Gledam datum, 8.12., a danas je 12.1. Šta se s tim mailom dogodilo ne znam, kako mi je mogao promaknuti kad sam 24h dnevno on line, i kad sam toliko iščekivala taj odgovor. Nije da se nisam ulogirala 2 mjeseca pa jebi ga, sama si kriva. Ako je gmail odlučio zaštekat zašto baš na tome? Kako mi milion spamova nije promaknulo? Kako me mail uvijek obavijesti kad napišem komentar na bloggeru, a ovako bitnu stvar mi odluči zatajiti… I najveća glupost u cijeloj toj priči je kako te mali zajeb u sustavu može koštati karijere. Ta mala boldana jedinica koja se nije pojavila u zagradi kraj kućice pristigla pošta. Nije da ću dozvolit da mi jedan zagubljeni mail stane na put, al da je bed, bed je… I onda kad kažu sve se događa s razlogom… ma da? Navedite mi onda razlog za ovo!

Story of my life! Zapravo se i ne čudim. Kod mene ništa ne ide jednostavno, stvari se uvijek nepotrebno zakompliciraju, a za sve se moram boriti deset puta ječe nego „normalni ljudi“. Ništa nije bilo lako, ni preseljenje, ni upad na faks… Zapravo je cijela ta priča s faksom isto neobična i zanimljiva. Dva puta sam se prijavila, predala papire i nisam upala. Prvi put je bilo ono, ok, znala sam u čemu je problem. Drugi put mi je već bio bed. Nisam očekivala da bi išta moglo krenut krivo i naprosto mi je bilo neugodno što po drugi put nisam uspjela. Mjesec dana nakon završetka upisa, na mobitelu me dočeka propušten poziv s faksa. Zovem nazad, ne uspijevam ih dobiti. Za par dana zovu opet, opet ne čujem mobitel, opet propuštam poziv, opet ih ne mogu dobiti… i tako sam skoro tjedan dana igrala s njima pokvarenog telefona. Dok se na kraju ipak nisam upisala… 

Pa se nekako nadam da će možda i ova priča na kraju ispasti ok. Ako nešto mora bit, bit će, neće tome stati na put ni propušteni pozivi ni zagubljeni mailovi… 



Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više