Sretan nam…

Sretan nam Dan žena. Tad nas se kao neko i sjeti. Spominju nas u medijima, redovito u istom kontekstu: žene su obrazovanije od muškaraca, a manje su plaćene i rjeđe su na rukovodećim pozicijama…. Sve to mi već znamo. To je smo posljedica, a ne uzrok. Uzrok je neravnopravnost koja i dalje postoji u društvu iako je mnogi poriču. 

Dakle, žena u jednom trenutku svog života mora birati između karijere i obitelji. Ako u svojim 20-ima izabere obitelj teško da će ikada imati karijeru. Žena uvijek više brine oko doma i djece od muža. Zato je logično da ne može zauzeti managersku poziciju i raditi 15 sati dnevno pored obiteljskih obaveza. Dok muškarac može biti na poslu 20 sati na dan jer zna da su djeca s majkom, da su nahranjena i okupana, zadaće napisane… a njega na stolu čeka večera i ormaru ispeglana košulja. 

Kad bi muškarci preuzeli barem pola tereta obitelji koji ženi stoji na leđima možda bi onda i imali jednake poslovne šanse. Ili ipak ne? Prvo, poslodavci gledaju na ženu kao majku ili potencijalnu majku. Kao nekoga tko će im samo biti problem kad ode na porodiljni, kad zamoli da ode ranije s posla jer joj nema tko pričuvati djecu (muž radi na svojoj karijeri), kad javi da neće doći na posao jer joj djeca imaju temperaturu…

Problem se neće riješiti tako da se postavi određen broj žena na određene pozicije kako bi se zadovoljile nekakve kvote, niti da se pojedinim ženama poveća plaća za određen postotak. Potrebne su dublje promjene u društvu. Muškarci trebaju shvatiti da mi nismo tu samo da bi im služile i rađale djecu. Trebaju razumjeti naže ambicije izvan doma i podupirati ih, kao što smo mi podupirale njih stoljećima i tisućljećima unazad. 

Protiv prirode ipak nitko ne može. Muškarci nikad neće moći rađati, pa ostaje na svakoj ženi da odlući hoće li i kada jedan dio svog života posvetiti majčinstvu. Ako je žena u tridesetima i dalje neudata i bez djece -  to je izbor, a ne razlog poruge!