Čim uzmeš lovu prodaješ dio svoje slobode

Aaa, falio mi je ovaj blog. Živjeti od pisanja i živjeti za pisanje nije isto. Ah, kad bi bar mogla reć da živim od pisanja, ne živim – pokušavam preživjeti. Well, kako god, čim uzmeš lovu za nešto prodaješ dio svoje slobode. Dio slobodnog vremena, dio slobode izražavanja, dio slobode da ostaneš dosljedan sebi. Možeš ti zadržati svoj stil dokle god se on uklapa u stil i ton onog tko te plaća. Moraš onda i pazit kako se javno izražavaš, ne bi baš bilo cool da klijent za kojeg si napisao copy pročita negdje kako misliš da je njegov proizvod sranje.

Ne znam ni šta bi mislila na primjer o Šalkoviću i njegovom kurvanju. Zapravo, raspravlja sam s frendicom o tome relativno nedavno. Rekla je da je njoj to ok, da sam ja vjerojatno ljubomorna jer uzima dobre pare za to i da je moje pisanje PR tekstova zapravo ista stvar. Ha, ne znam baš. Branila sam se time što je PR tekst uvijek PR tekst, iza njega ne stoji onaj tko ga piše svojim imenom i stavom već kompanija u čije ime piše. Al ne bi nikad (never say…) ja kao ja, na ovom blogu recimo, tvrdila da je Beck's najbolje pivo, a Ronhill najbolje cigare i da ćete svi bit totalno cool ako dignete noge na stol nasred Cvjetnog s Becksom u ruci i Ronhillom u zubima. 

I ne znam više what was the point! Valjda to da kad počneš uzimat lovu više nisi svoju. Krenu prvi honorarčići, pa prvi sponzori, pa malo ozbiljnija lova i eto te – prodao si dušu vragu. Kao što se desi i bendovima, što više fanova imaju to su lošiji. 

Oduvijek maštamo o tome kako bi bilo super zarađivati radeći ono što volimo, al onda nas stvarnost natjera da za lovu prodamo dobar dio onog u čemu smo zapravo uživali… Bilo bi super kad bi naš iskonski ja mogao nastaviti postojati, kad bi onaj dio sebe koji prodajemo za lovu bio samo slabašna sjenka onog što stvarno jesmo. A ono što se najčešće događa je da naš stav i ime postanu roba za prodaju!