Traćenje života
Probudi se rano, ulij u sebe dozu
kofeina, operi oči, obuci nešto ispeglano, trči na tramvaj, i onda sjedi,
sjedi, sjedi u uredu dok Sunce ne zađe. Nakon toga si slobodan, dok se Sunce opet
ne pojavi. I opet te trgne iritantan zvuk, u isto vrijeme, i opet sve
ispočetka, i spočetka, i ispočetka… Do vikenda il nekog praznika, a nakon toga
sve opet ponovo…
Kako si se našao tu ni sam ne
znaš. U krugu bespomoćnosti iz kojeg ne želiš van. Vani je nesigurnost. Nisi to
htio. Dok si bio mlad snovi su bili veći od strahova i hrabrost jača od
nesigurnosti. A onda te nekad, negdje život opalio po njušci i spustio si je
prema tlu. Kraj. Kapitulacija, predaja, poraz.
Naučili su te budeš sretan ako imaš ured u kojem možeš sjediti, ako imaš plaću s kojom možeš životariti. Budi skroman, ne traži previše, misli na one koji nemaju ni to… I sve izgleda super gledano izvana, al iznutra je trulo, smrdljivo, ustajalo.
Naučili su te budeš sretan ako imaš ured u kojem možeš sjediti, ako imaš plaću s kojom možeš životariti. Budi skroman, ne traži previše, misli na one koji nemaju ni to… I sve izgleda super gledano izvana, al iznutra je trulo, smrdljivo, ustajalo.
Znaš da stojiš na istom mjestu
već godinama. Pomisliš ponekad: „koje traćenje
života“, al brzo se pomiriš. Šta je tu je, drugačije se ne može nit se
moglo. Ili možda je? Je li kasno da se išta mijenja? Dal se moglo pametnije
birati? Dal se vrijeme koje je prošlo moglo bolje iskoristiti? Tko zna… Rekli
su ti da normalan život izgleda baš tako. Tko si ti da tome prkosiš?
I zdanje pitanje, je li došlo vrijeme
da se život preokrene ili da ga jednostavno prestaneš propitkivati i pomiriš se
s truljenjem u beznačajnosti?
Primjedbe
Objavi komentar